taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 10. März 2012

Skinuh krinku žalovanja...





Molila sam  pomilovanje za prognanika kojeg pred porotom časti osudih na samovanje u pustinji osjećanja, u isušenom koritu rijeke strasti, u opustošenoj zemlji tužnih vitezova koji izgladnjeli od žudnji tragaju za zagrljajem nježnosti. U izgnanstvu iz sebe same osjetih osvetu nesretnog neba otkinutog iz dubine sna. Daždila je ledena kiša u duši gubitnika i ledila srce odmetnika sreće. Promrzla uz vatru ognjišta oćutih neumoljivu ruku sudbine koja je hvatala za grlo i gušila jecaje boli. Uronjena u noć samoće naiđoh na napušteni konak i ruševine hrama ljubavi. Zaustavih se pred žrtvenikom vječnosti, začuh tonove mrtvačkog marša i u oluji ruža vidjeh siluetu kozmičke zmije, ognjilo neba kako pali svijeću i uvodi me u kriptu bezimenih osjećanja. Omamljena strahom i tuđinom čulnosti krenuh za žižom nade. U podzemlju istine, u dubokim koridorima tmine pune tuge i jada zasjaše dva jantarna lumina u suzi na licu vremena. Tišina zajeca opijelom i pruži svoje dlanove na kojima je iskrio krijes života. Izađi iz kruga prohujalog vremena, prošapta znani neznanac. Uđi u krug ljubavi, pozva me sudbina.


artemida

Otvorih oči i u svilenoj zavjesi jutrenja prepoznah obris Volto santo, konture svete istine. Praiskon nježnog dodira probudi u meni ratnicu svjetlosti i uspava mučenicu. Tvoji dlanovi prosijaše ostatke razmrvljenog bola i darovaše mi otajsvo okrepljenja. U Kohinoru svjesti se prelomila linija tugovanja za nečim što nije ni postojalo, svjetlosno koplje se tankoćutno zabolo u srce i odledilo okove u kojima je tiho umiralo. Pružio si mi ruku spokoja i izveo iz kripte u kojoj željeh pokopati ljubav. Svitalo je na vratima vremena, svitalo je u duši kada u tvojim očima vidjeh osmijeh prabića koje se budilo iz Trnoružicinog sna. Tražio sam te u pustinji žudnji, šapnuo si. Tražila sam te u svijetu tužnih vitezova, odgovorih. Bio sam na gozbi bogova, govorio si glasom pravremena. Vidjela sam te u odori zatočenika istine koja je tragala za svojom cjelinom, nasmiješih se i skinuh masku žalovanja. Osjetih ekvinocij u dvojnosti duše, ravnodnevicu između sna i zbilje, između mene i mene. Zagrlio si me, zarobio omčom sreće i poveo putanjom ka zenitu novog sna. Moje je srce tamo gdje si ti šapnuh uvlačeći se u krug ljubavi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blog.hr/

  
        

Kommentare:

Anonym hat gesagt…

Konačno sam našao mogućnost da se javim i divim Tvojoj poeziji...xy.

Anonym hat gesagt…

kako je lijepo sresti se sa tvojim velikim stihovima xy.