"Ljubav je energija" začuh svoju davnu misao " ljubav je lijek, ljubav je život." tutnji u mojoj glavi. Prisjećam se vremena kada je moja duša tugovala s njim, kada sam pokušavala razumjeti što je sudbina, odakle ona izranja, tko ju usmjerava. Pisala sam tekstove kojima sam sama sebi objašnjavala osjećanja tuge, straha, boli, sreće, ljubavi. Do trenutka izricanja dijagnoze sam voljela iskru vječnosti koja se prelamala u Kohinoru svjesnosti, rapsodiju boja koju slušah srcem, simfoniju mirisa koju osjećah dušom, mjesečevu sonatu koju su cvrkutale rajske ptice u krošnji spoznaje, ljepotu postojanja u dubini pogleda očiju boje sna. A onda odjednom sam bila izgubljena u ljepoti univerzuma, čulnost i čujnost su nestajale u vrtloženju nepoznatih osjećanja.
U traganju za izgubljenim spokojem napisah:
Ovih dana je njegovo mjesto za stolom prazno, njegova fotelja odiše mirisom njegova parfema, ali je prazna, u krevetu naslućujem obrise njegova tijela i dodirujem jastuk da vidim njegovo uvijek nasmiješeno lice. Što je uistinu ljubav i gdje ona nastaje?
Osluškujem tišinu ove besane i samotne noći i pitam se kako ona nastaje u meni, kako nastaje u njemu, koji su putevi istinskog sjedinjenja. Prisjetih se jednog davnog sna u kojem sam na obroncima vremena pokušavala pronaći izvor te čudesne energije. Zatvorih oči i nađoh se ponovo u trenutku u kojem se iznenada nešto, do tada nepoznato, ugnjezdilo u meni, a ja tome nećemu nisam znala dati ime.
"Giordano Bruno je razmišljajući o beskraju, univerzumu i još neotkrivenim svjetovima osjećao nastajanje tog osjećaja u sebi i nazvao ga poetično imenom boginje lova." pomislih i krenuh ove noći još jednom na putovanje u još neodkrivene djelove svijesti.
Tu iza zrcala svakodnevice se krije izvor na kojem moram udahnuti snagu da izdržim, da ustrajem, da budem obrana njegovim strahovima, lijek njegovim bolovima, energija njegovom umornom srcu.
"Pojave objektivne redukcije u mozgu se mogu povezati s neuralnim procesima koji mogu trajati od nekoliko desetina do nekoliko stotina milisekundi. Za objektivne redukcije u trajanju od 25 milisekundi, odgovarajuća energija iznosi otprilike 3 nanograma superponirane moždane mase." pročitah davno ovu nerazumljivu rečenicu u knjizi o istraživanju mozga.
Nanograma čega?
Koje biološke strukture mogu funkcionirati i kao klasična i kao kvantna računala, izbjegavati dekoherenciju iz okoline, a uz to biti povezane s aktivnostima na razini neurona?
Gomilaju se pitanja u mojoj glavi. Razmislih o papučici, jednostaničnom organizmu koji graciozno pliva, izbjegava grabežljivce, uči pobjeći iz kapilarnih cijevi, te traži hranu i partnere. Promatrajući inteligentno ponašanje u jednostaničnih stvorova, Sherrington, engleski neurofiziolog, je 1951. godine rekao:
“Živcima nema ni traga. Ali za djelovanje mogao bi im poslužiti i stanični kostur, citoskelet."
I na koncu je dokazano da zbog nedostatka živaca, neurona i sinapsi, papučica za komunikaciju s drugim organizima i organizaciju svoga rabi svoj stanični skelet.
Misao davnog znanstvenika me potiče na razmišljanje. Logični kandidati za objašnjenje tog procesa su mikrocjevćice koje, svojom građom i djelovanjem, čine citoskelet, takozvani "živčani sustav" svake moje moždane čelije.
Nanobiolozi pokušavaju u tom svijetu pronaći dokaze za istinitost te hipoteze. Ulazeći sve dublje u nanosvijet, promatrajući i brojeći formacije u tom čudesnom svijetu, znanstvenici su odkrili spiralne oblike posložene po zakonu Fibonaccijevih brojeva u samim strukturama mikrocjevćica iz kojih izrasta stanični skelet. Tu su se susreli i sa zakonom zlatnog reza i spiralnom dinamikom koju susrećemo svuda u prirodi. Slijedim svijesno zlaćanu spiralu moje misli do njene zadnje točke i ulazim u nanosvijet samospoznaje, tražim oči božje iz kojih možda izranja istina. Danas je zadnji dan listopada, mjeseca u kojem sam rođena, mjeseca u kojem je boginja lova, čuvarica Lunina Hrama postala čuvarica moga vremena.
U traganju za izgubljenim spokojem napisah:
Ovih dana je njegovo mjesto za stolom prazno, njegova fotelja odiše mirisom njegova parfema, ali je prazna, u krevetu naslućujem obrise njegova tijela i dodirujem jastuk da vidim njegovo uvijek nasmiješeno lice. Što je uistinu ljubav i gdje ona nastaje?
Osluškujem tišinu ove besane i samotne noći i pitam se kako ona nastaje u meni, kako nastaje u njemu, koji su putevi istinskog sjedinjenja. Prisjetih se jednog davnog sna u kojem sam na obroncima vremena pokušavala pronaći izvor te čudesne energije. Zatvorih oči i nađoh se ponovo u trenutku u kojem se iznenada nešto, do tada nepoznato, ugnjezdilo u meni, a ja tome nećemu nisam znala dati ime.
"Giordano Bruno je razmišljajući o beskraju, univerzumu i još neotkrivenim svjetovima osjećao nastajanje tog osjećaja u sebi i nazvao ga poetično imenom boginje lova." pomislih i krenuh ove noći još jednom na putovanje u još neodkrivene djelove svijesti.
Tu iza zrcala svakodnevice se krije izvor na kojem moram udahnuti snagu da izdržim, da ustrajem, da budem obrana njegovim strahovima, lijek njegovim bolovima, energija njegovom umornom srcu.
"Pojave objektivne redukcije u mozgu se mogu povezati s neuralnim procesima koji mogu trajati od nekoliko desetina do nekoliko stotina milisekundi. Za objektivne redukcije u trajanju od 25 milisekundi, odgovarajuća energija iznosi otprilike 3 nanograma superponirane moždane mase." pročitah davno ovu nerazumljivu rečenicu u knjizi o istraživanju mozga.
Nanograma čega?
Koje biološke strukture mogu funkcionirati i kao klasična i kao kvantna računala, izbjegavati dekoherenciju iz okoline, a uz to biti povezane s aktivnostima na razini neurona?
Gomilaju se pitanja u mojoj glavi. Razmislih o papučici, jednostaničnom organizmu koji graciozno pliva, izbjegava grabežljivce, uči pobjeći iz kapilarnih cijevi, te traži hranu i partnere. Promatrajući inteligentno ponašanje u jednostaničnih stvorova, Sherrington, engleski neurofiziolog, je 1951. godine rekao:
“Živcima nema ni traga. Ali za djelovanje mogao bi im poslužiti i stanični kostur, citoskelet."
I na koncu je dokazano da zbog nedostatka živaca, neurona i sinapsi, papučica za komunikaciju s drugim organizima i organizaciju svoga rabi svoj stanični skelet.
Misao davnog znanstvenika me potiče na razmišljanje. Logični kandidati za objašnjenje tog procesa su mikrocjevćice koje, svojom građom i djelovanjem, čine citoskelet, takozvani "živčani sustav" svake moje moždane čelije.
Nanobiolozi pokušavaju u tom svijetu pronaći dokaze za istinitost te hipoteze. Ulazeći sve dublje u nanosvijet, promatrajući i brojeći formacije u tom čudesnom svijetu, znanstvenici su odkrili spiralne oblike posložene po zakonu Fibonaccijevih brojeva u samim strukturama mikrocjevćica iz kojih izrasta stanični skelet. Tu su se susreli i sa zakonom zlatnog reza i spiralnom dinamikom koju susrećemo svuda u prirodi. Slijedim svijesno zlaćanu spiralu moje misli do njene zadnje točke i ulazim u nanosvijet samospoznaje, tražim oči božje iz kojih možda izranja istina. Danas je zadnji dan listopada, mjeseca u kojem sam rođena, mjeseca u kojem je boginja lova, čuvarica Lunina Hrama postala čuvarica moga vremena.
Jedna od mnogih legendi iz vremena inkvizicije i naučenog neznanja kaže da je Diana, rimska boginja lova bila vidovnjakinja, da je posjedovala snagu šamana vremena, da je iz kristalne kugle znala čitati sudbinu, da je na svojim dlanovima nosila strune kozmičke energije i da je zbog toga proglašena vješticom i spaljena na plamenim jezicima iznjedrenim iz strahova tadašnjega svijeta. Pred noć vještica u trenucima sjete i zagrljaju drevnih snoviđenja u ovom tromom nedeljnom poslijepodnevu pišem stih mom nicku, čuvarici nebeskih lovišta, svjesnoj spoznaji Giordana Bruna mojoj svijesnosti, mom avataru, mojoj Artemidi.
Odlazi moj listopad i odnosi požutjelo lišće u svojoj lepršavoj kosi. Promatram treptaje sunčanih zraka i pričinja mi se da grade kristalni labirint dolazećoj noći. Na obroncima svijesti osjećam drhtaje, u univerzumu uma se rađa čudesna misao. U pahuljastom tkivu se ugnjezdila jedna nerješiva tajna satkana od pitanja sto, vatrenim slovima je nevidljiv netko zagonetku napisao, pitajući dušu može li pogoditi tko je to. U davnim legendama se skriva, u zadnjoj noći tvog mjeseca se zbiva, iz nepoznatog svijeta odjevena u svilenkaste halje u ovo ovdje i sada dolazi, u svitanju studenog mjeseca opet ka mjesečevom hramu odlazi. Osluškujem šaptavu svjetlost odlazećeg sunca, čujem pjesmu dolazeće lune, vidim osmijehe neba i ples zlaćanog vretena među zvijezdama, ćutim kako tanane niti vjekovnog sna traže upravo mene. Čuvarica mjesečeva hrama na nebeskom vrancu jezdi, skida odoru boginje bez srama, bisere krade večernjoj zvijezdi, razigrane mjehuriće iznjedrene iz zagrljaja zlaćanog praha i nebeske pjene i tako oku nevidljiva, srcu spoznatljiva slijedi mjesečeve mijene. Snagom svoga božanskog bića me uvodi u snove, zaustavlja tijek ovozemaljske svijesti, zagrljajem mistike, mudrosti i znanja iskri spoznaje nove i ja postajem znatiželjni putnik na, do ovog trena, mojoj duši nepoznatoj cesti. Uranjam u Artemidinu božansku snagu, duša se boginjinim bićem zlati, staje svjesna na Kairosovu vagu očekujući da joj se djetinje vjerovanje vrati. Boginja me odnosi u hram snova, u carstvo tajanstvene lune, u snagu mjesečevih mijena, u istinu ispisanu na drevnoj smaragdnoj ploči, ali uvijek u iskustva nova smirujući mog uzdrhtalog srca, mog znatiželjnog uma strune.
Odlazi moj listopad i odnosi požutjelo lišće u svojoj lepršavoj kosi. Promatram treptaje sunčanih zraka i pričinja mi se da grade kristalni labirint dolazećoj noći. Na obroncima svijesti osjećam drhtaje, u univerzumu uma se rađa čudesna misao. U pahuljastom tkivu se ugnjezdila jedna nerješiva tajna satkana od pitanja sto, vatrenim slovima je nevidljiv netko zagonetku napisao, pitajući dušu može li pogoditi tko je to. U davnim legendama se skriva, u zadnjoj noći tvog mjeseca se zbiva, iz nepoznatog svijeta odjevena u svilenkaste halje u ovo ovdje i sada dolazi, u svitanju studenog mjeseca opet ka mjesečevom hramu odlazi. Osluškujem šaptavu svjetlost odlazećeg sunca, čujem pjesmu dolazeće lune, vidim osmijehe neba i ples zlaćanog vretena među zvijezdama, ćutim kako tanane niti vjekovnog sna traže upravo mene. Čuvarica mjesečeva hrama na nebeskom vrancu jezdi, skida odoru boginje bez srama, bisere krade večernjoj zvijezdi, razigrane mjehuriće iznjedrene iz zagrljaja zlaćanog praha i nebeske pjene i tako oku nevidljiva, srcu spoznatljiva slijedi mjesečeve mijene. Snagom svoga božanskog bića me uvodi u snove, zaustavlja tijek ovozemaljske svijesti, zagrljajem mistike, mudrosti i znanja iskri spoznaje nove i ja postajem znatiželjni putnik na, do ovog trena, mojoj duši nepoznatoj cesti. Uranjam u Artemidinu božansku snagu, duša se boginjinim bićem zlati, staje svjesna na Kairosovu vagu očekujući da joj se djetinje vjerovanje vrati. Boginja me odnosi u hram snova, u carstvo tajanstvene lune, u snagu mjesečevih mijena, u istinu ispisanu na drevnoj smaragdnoj ploči, ali uvijek u iskustva nova smirujući mog uzdrhtalog srca, mog znatiželjnog uma strune.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen