Iza krinke...

se lako ubijaju poete, lako se ubije njihova duša, vadi im se srce i gazi po njemu. Lako je iza krinke pjesniku ukrasti mjesec, otuđiti njegovu boginju, posvojiti njegovu ideju. Sa krinkom na licu dželati skidaju glave hereticima, pale brezovinu. Skrivajući pravo lice postaju marionete Jusa i Justicije, produžena ruka božja, Longinovo koplje, Gordijev mač. Čitala sam knjigu "Herojski zanosi". Pjesnik je ubijen, a ja njegovu poeziju još uvijek dočitavam. Tužna istina peče kao vatra, imaginarni plameni jezici se šire i peku. Rapsodija mirisa prelazi u vonj izgarajućeg tijela. Odlazeća duša raste, prerasta vrijeme, odlazi u vječnost, u poetsko nebo istinskog stvaralaštva. Pjesniče dragi s tobom u sebi, tebi u slavu, otvorih jutros knjižicu koju nazvah pitanjem "Odakle dolazi ljepota" i prolutah vremenom koje nazivam olujom ruža. Pisala sam pjesme pretačući tugu u stih, osjećala sam miris tvojih oleandera u ružičnjaku sna, slijedila tvoju boginju ka Luninom hramu, ćutila sam vatru izgaranja u plamenu neostvarene ljubavi.

Noćas je završila odiseja lutanja po prošlosti. Prepuna emocija i želja stojim na palubi sreće dok ocean snova blješti suncem i tajnom vječnosti. Napustila sam dolinu davnih nemira i krenula stazama na kojima nema tragova naših koraka. Mnemozinina rijeka šumi uspomenama i sklada sonatu o jednoj davnoj jeseni. Romor snova se mješa sa tonovima nebeskog klavira, sa strunama života i zrcali u kristalu sjećanja. Vidim tvoju siluetu upletenu u tkivo odsanjanih obsjena. Zaustavljeni, kao mramorna statua, u trenu rastanka mi postajemo personifikacija novih svitanja. Bježala sam iz trenutka, a ti si želio budućnost ljubeći prošlost u meni. Darovao si mi osamnaest crvenih ruža, a ja sam se borila protiv navika. Bili smo prognanici neizgovorenog obličja postojanja, tragači sreće koja se skrivala u neotvorenim školjkama naše nezrelosti. Noćas sam prošla kraj čuvara vrata vremena i zakoračila u nenapisanu romansu tek dolazećih tragova na žalu života. Rijeka lijepih uspomena me odnosi u novo poglavlje ljubavne novele. Sjećanja ostaju na dverima trenutka i brane me od utapljanja u strahovima od novih susreta. Ne okrećem se više, ne okreći se više.  Ako si našao tišinu zrelosti, ako si posadio čemprese u dolini naših drevnih nemira i krenuo meni nepoznatom stazom neke nove sreće, tvoje sreće, sreća neka bude koljevka novim snovima, sunce nad čempresima, toplina usnulim uspomenama. Noćas je završila odiseja lutanja oceanom odsanjanih snova. Osluškujem šum mora u školjki koja mi daruje biser. Ne okrećem se više. Jutros zakoračih sretna u ljubičasto svitanje, utopih se u dubini očiju boje sna, zavoljeh misli i sjećanja, dozvolih srcu da diše i krinku lažnog postojanja bacih u Lettinu rijeku zaborava. 

"Odakle dolazi ljepta" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com/