Volim sjećanja na vrijeme sunoćavanja u kojem se sunčane zrake slijevaju u srca i objavljuju naše godišnje doba. Otrgnuta iz kozmičkog zakona zlaćana spirala se vrtloži i odnosi nas u nezaboravne trenutke koji postaju vječnost puna zvjezdanog praha. Dok se lazur noći ovija oko okna hrama ti pališ svijeću i stavljaš je na stol pored kristalnih čaša iz kojima nazdravljamo čuvarici Lunina hrama koja bdije nad našim životima. Usnama ovlaženim kapljicama nektara na mom vratu ispisuješ poeziju zagrljaja. Gubim se u mekoći tvojih dlanova i drugujem s mjesecom u tvojim očima. Plamen titrajuće svjetlosti se rastače tvojim tijelom i crta ikonu tvoje duše. Vidim tvoju čistu dušu na svojim dlanovima, osjećam njene titraje, čujem njen šapat. Peto godišnje doba traje našim nestajanjem u svijetu privida. Svijest se pretače u žudnju i ja osjećam kako nestajem iz ovozemaljskog vremena, ćutim tihovanje kratke smrti iz koje se rađam okupana poezijom suza radosnica. Zaustavljeno jecajem tišine moje srce počinje otkucavati ritmom tvoga disanja. Iz nježnog grča se vraćamo u stvarnost oplemenjeni alkemijskim eliksirom, posvećeni svetom krvi iz kaleža života. Dok lazur noći odlazi u beskrej božjeg sna i sunce zlati dan mi pozdravljamo svitaje prosipajući ružine latice u satensku postelju. Rapsodija mirisa se širi odajom, a mi tonemo u ocean snova.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen