taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 10. Oktober 2011

Moja nemirna duša...





Na granici svijetla i tmine, kad treprave oči neba prospu svoj sjaj, u bezdanu te tajnovite ljepote uvijek mi nova misao sine. Zvjezdanim šapatom ogrnuta, nemirom ljepote okupana pjenušavim sjajem dotaknuta, čudesnom tišinom zavarana prašinom svoje prašine omamljena, nebeskim pjeskom u pjesak svjetlucavim prahom zatvorena moja nemirna duša, taj treperavi života bljesak oblači zvjezdanu haljinu i zvijezdanim tragom univerzuma, tim beskrajnim beskrajem, jezdi ka onoj dalekoj velikoj zvijezdi. 
Varalica mjesec tužno nasmješenog lica, čarobnjak i lutalica, vječni skitnica, prevarant sudbine sudbinom moju nemirnu dušu u svjetlosnu kočiju pretvara, ljepotom je dariva, srebrom je omata, skrivajući tako tragove pješćanoga sata. Snena i noćnom ljepotom zanesena, moja nemirna duša beskrajem luta, uranja u prazninu nepraznine, osjeća njenu dubinu i širinu i doseže njenu tajnom ogrnutu visinu. Varalica mjesec, taj vječni skitnica, tužno nasmiješena lica, čudesni sijač noćnoga sjaja mojoj uzdrhtalojj duši postelju nudi, da sanja izvor beskraja na paperju mekom vječnog božjeg zagrljaja.







 

Keine Kommentare: