Ovo jutro je zabijelilo san. Četvrta nedelja adventa je osvanula ogrnuta kristalima protekle noći u kojima se prelama svjetlost mladog dana. Još samo tri dana do zimskog solsticija, do trenutka u kojem će se jesen pretočiti u privid zimskog tihovanja. Ne želim prespavati tu tišinu, želim budna sanjati ljepotu prvih susreta, početak beskraja u kojem je ljubav jedina i vrhovna svećenica našeg postojanja. Zatvorila sam zlatnu hostiju u trenutak srcozorja i darovala ti tračak svjetlosti što je čekao na tvoj dolazak u dvore sna. Srce koje je do tog trena otkucavalo samo svoje probne titraje zaigra ritmom tvojih dlanova kojima si skidao koprenu tuge sa mog lica. Ti si uspio u mojim njedrima zapaliti davno zapretenu vatru žudnje i otvoriti okna duše da plameni jezici osvijetle hram u kojem se gasila svijeća čežnji. Zaustavio si moj hod rubom bezdana i pokazao mi ljepotu doline smaragdne rijeke. Tišina se igrala sa lahorom želja i uvlačila u dubinu budnosti odnoseći me u nove privide. Na tvojim usnama je kao noćna leptirica titrala pjesma nad pjesmama. Vidjeh zrcaljenje ljepote u ogledalu svjesti. Nebo tvoje nutrine se nasmiješilo ljubičastim snom koji skoro zaboravih sanjati. Fontana svjetlosti je ključala slovima tvoga imena i stišavala oluju ruža u dubini srca. Sunce je razbijalo magličasti veo zaborava i uzrtavalo ekliptiku vječnosti pojačavajući vjerovanje u snagu mjesečevih mjena. Ti si skinuo si masku nepovjerenja sa mog okamenjenog osmijeha i naučio me da zavolim dan u kojem se budim, da dozvolim srcu da diše. Dlanovima si zaustavio krvarenje stigmi koje sama sebi zadavah Longinovim kopljem tugaljive duše. Ostali su samo ožiljci iz vremena poezije ruža, kristali iz poezije suza, ti nježni čuvari na vratima novog zlatnog doba u koje zakoračismo vjerujući u ljubav.
Počela sam pisati knjigu o ljubavi koju nazavah "Umijeće vremena".
1 Kommentar:
sviđa mi se...volim tvoje umječe vremena jer mi je jednostavnije za shvatiti..xy.
Kommentar veröffentlichen