Majčino srce...

Majčino srce, ta čudesna zvijezda u kojoj ljubav vrije, to čarobno sunce našega života se vremenom ne mijenja i nikada ne stari. Ne preobražava se mjesečevim mjenama, ni igrom dana i noći, niti godišnjim dobima. Ponekad tuguje, nesretno otkucava nokturno trenutku, requiem umrloj ljubavi ali to najsnažnije srce svijeta nikada ne umire. Slično je preriji po kojoj se ratuje, šumi kojoj čovjek siječe drveće, polju koje žanje, livadi na kojoj kosi i pali vlati trave, zemlji tvrdoj, toj vječnoj koljevci odlazećih duša. To veliko srce je hrid na kojoj se razbijaju valovi oceana, stijena na kojoj ispisani hijeroglifi, rune, latinica, ćirilica, svjedoče drevne istine, nježan cvijet na kojem se odmaraju leptiri. Ono je mirno i spokojno, sigurno u dolazak proljeća i zna da su jesen i zima njemu, ljubavi i životu potrebne sve do kraja vremena. Majčinsko srce to najsjajnije sunce univerzuma, sunce koje rađa svijetlost postojanja, sunce koje ne dozvoljava hladnim vjetrovima da zalede cvijetanje cvijeća ljubavi, sunce koje nas ljubavlju grije u vremenu pupanja iz sjemenke začeća. Ta čarobna zvijezda našeg malog univerzuma devet mjeseci treperi iščekivanjima, a onda pitanjima: Kako ćemo se rastati, kako te obraniti, kako te usmjeriti, kako te osloboditi sebe i svoje posesivnosti, a dalje te grijati svjetlošću ljubavi?
Možemo li tu ljubav smatrati gostom iz tuđine koji nas izvodi na zvjezdane staze postojanja? Možemo li snagu tog vječnog sunca smatrati snom koji je trajao, a rođenjem se skrilo?
To čudesno sunce, to vječno svjetlo, ta nježna simfonija našeg malog svemira nam šapuće u trenucima tuge, straha, boli, šapuće nam podigni glavu da ti vidim oči. A onda kroz okna naše duše sije zvijezdanu prašinu, tu vječnu lakoću postojanja. Pita nas svojim nečujnim glasom hoćeš li me pamtiti i kad oluja potopi moju leptirastu galiju? Hoćeš li čuti lepršanje moje duše i svojim noćnim nemirima? Hoćeš li čuti kako se moje disanje uvija oko tvoga srca? Hoćeš li osjetiti moju toplinu u zimskim olujama? Hoćeš li osjetiti moj svjetlosni zagrljaj u tvojim životnim tminama? Osluhnimo ponekad simfoniju univerzuma i začujmo uzdahe tog sunca koje nikada ne prestaje sjati za nas. Ono dopire do nas i kada novembarske magle ubiju Helija, kada u tmastim zimskim oblacima čujemo jecaje neba, majčino srce, to nepobjedivo sunce ubija Himere koje nam se ponekda javljaju u snovima. Osluhnimo u olujnim noćima suptilne šapate među grmljavinom neba, to nam majčino srce poručuje, ti si svjetlost mojim očima, pjesma ušima i krila mojoj duši. Kada nam se pričini da je zima zaledila sučane zrake u kapljicama rijeke života, majčino srce, to najveće sunce našega života, se zrcali u kristalima snova i otaplja djelo snježne kraljice, otaplja led oko naših srca, poklanja mir, ubija zimu, širi toplinu. U nutrini sebe, u zagrljaju snenom, nježno sniva majčinog srca sjeme i čeka da ga sami svojim suncem pretvorimo u cvijet ljubavi, u veliko sunce unutarnjeg neba koje će nam zauvijek grijati dušu i tijelo i ljubavlju zaustavljati zle snježne kraljice let. 

Danas zahvaljujem Bogu da si me upravo TI rodila, da si me krstila imenom boginje koja još uvijek nad mojom dušom bdije, da si me svojim mlijekom dojila, da si mi darovala dio sebe, da si me u ljubavi, sreći i miru odgojila, da si u dječjem spomenaru upisala imperativ "Budi sretna!", da si na moj životni put prosula zvjezdani prah tvog unutarnjeg neba i naučila me da je Ljubav vrhovna svečenica države sunca u kojoj sretna živim.

http://umijece-vremena.blogspot.com/