Boje moje duše...

Nebo nam pada na glavu, gušimo se u dušogrizju, podmećemo jedni drugima vizualne noge, spletkarimo, tugaljiva li je ta istna u kojoj se koprcamo da bi dokazali svoje istine.  Razmišljam i osjećam kako prestajem vjerovati  da ću naučiti kako izbjeći, kako se spasiti, kako stvoriti prividnu, bolju, sretniju stvarnost. Jučer mi je nebo palo na glavu. Zbog čega? Zbog bezumnosti, gubljenja samopovjerenja, zaborava, pomračenja uma? Zbog poraza pred okrutnom stvarnošću, pred licemjerjem jedne plave sjenke, pred obespravljenosti, tugaljive bespomoćnosti? Misao samorazorno ruje po umu  pokušava se spustiti s bakljom u ponor strasti, poroka, grijeha. Ona ide do samog ruba, do same granice između stvarnosti i privida, iluzije, postaje obličje,  karakter, poistovjećuje se trenutkom u kojem spoznaje svoje slabosti.

Misao postaje lice koje ne kalkulira, ne oslanja se na razum,  lice koje se baca u ponor  svojih strasti i izgara u traženju nepoznatog sebe. Prihvaćam taj izazov bez ikakva straha i računice, odlučujem probiti u sebi svoje zapreke, slomiti otpore, razgolititi se, do kraja pokazati samoj sebi tko sam. Razaram se, ranjavam, istraživam nepoznate zakutke svoga bića, isprobavam osjećanja kojih sam se do sada plašila, potićem ih, raspirujem. Razotkrivam sebi potpuno nepoznatu sebe, raskoš svoje osjećajnosti, snagu izražajnosti.

Misli pretačem u osjećanja, a njih u riječi, rečenice kojima izlažem, razlažem, rastvaram, dolazim do ruba čulnosti i čujnosti. Spoznajem uobičajeni paradoks u mediokritetskoj sredini, nerazumjevanje, odbijanje podrške, odbacivanje, zaziranje. Osjećam kako mi je taj svijet u kojem stavih dušu na dlan vremena postao tijesan. Izlazim, uspinjem se svjetlosnom planinom do vrha, do litice iza koje se širi novo znanje. Zvjezde su prosule svoj zlaćani prah i dogodila se ljubav. Ranjena, uzdrhtala otvorih dušu i pustih sjaj očiju boje sna u nju. Mjesec je prosuo srebro na taj trenutak sreće. Čuvarica Lunina hrama je skupila stihiju razočaranja u urnu i pepeo prosula u bezdan prohujalog vremena. Sreća se proširila kao lagani saten i omotala oko osjećanja osjećaja, a velove sumnje je odnijela u rijeku zaborava. Sjećam se trenutka koji je postao vječnost, trenutka u kojem ispisana poezija dobija drugačije značenje. Žuta hostija izranja iz ljepote jutrenja  i uranja u moju nutarnju ekliptiku. Tvoje riječi  kao sedefaste školjke izranjaju iz oceana snova i prosipaju biserje na pješčani žal života. Postao si karijatida ljubavi koja me je brani od mene same.  Govoriš titrajima srca, govoriš tišinom koja se pretače u lijepe uspomene koje nosim u sjećanju. Ljubiš me zvjezdanim prahom zatvarajući vrata pakla, da se ne izgubim u tami straha od samoće koju sam osjećala kad je vjesnik neba ispratio odlazeću sjenu moje duše u svevremenost Božjeg sna. Otvorila sam okna duše kroz koja si uronio u moje trenutke kao veliko sunce i grijao ozeblo srce. Danas mi se čini da su prohujali eoni tugovanja u kojem sam ponovo izrastala iz pepela i  polako dozvoljavala srcu da diše. U ciboriju  duše se gomilaju trenuci ljepote i stvaraju zvjezdani okvir ljubavi u kojem sanjamo život. .

U krošnji svijesti s vremena na vrijeme čujem jecaj poludjele ptice i nasmiješim se uspomenama, napišem stih prohujalom vremenu i zatvorim ga kao tajnu u brevijar davnih vjerovanja. Opraštam prohujalom vremenu sve rane i nepravde i uranjam sretna u sretan trenutak postojanja.

http://umijece-vremena.blogspot.com/