taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Dienstag, 11. Oktober 2011

Stara pjesmarica...




 Na požutjelim stranicam prastare pjesmarice, među koricama od prešanog pluta se kriju dani naših prvih susreta, trenuci naših prvih zagrljaja, drhtaji naših prvih poljubaca. Portret jednog života ispisan rukopisom duše, izbljedjela tinta je, pod srcozorom, još uvijek čitljiva. Pariz, trg cvijeća, trg knjiga, trg ptica, poruka Gioradanovog galeba i njegova ljubav utkana u knjigu "herojski zanosi". Mirišljava Provansa, Grass pun jasminovih cvjetova i bračnog putovanja Mistralom do izvorišta sreće na mojem bdije nevidljiva muza pjesnika. Hesiodova vrata pakla, laguna na ulazu u grad mrtvih voda i izlog snova u kojem su iskrile boje naših privida i izvorište sreće.



Svaki puta kada ulazim u kristalni labirint sjećanja, kada lutam koridorima lijepih uspomena osjećam omamljujući miris tvoga postojanja, mirišljavu stvarnost i rapsodiju boja našeg biverzuma. Alkemijskim vjenčanjem zgusnuti u tkivu vremena, ozrcaljeni među zvjezdama mi od suza stvaramo paperjaste oblake koji nas odnose u vječnost.Svilene niti vretenastog vrtloga grade mostove i sjedinjuju nas sa Suncem, Mjesecom i ovozemaljskim tlom, sa pješčanim žalom na kojem ostaju tragovi naših koraka i otvorene školjke iz kojih vadimo biserje sna. Svaki puta kada stignem do središta osjećajnog labirinta osjetim lakoću postojanja u podmorju uzdrahtale duše. Osluškujem šum mora i slutim zagrljaj pjeska i pjene, te vječne igre u kojoj izrastamo u bića koja ljube ljubav. Dok udišem svježinu zraka ćutim zagrljaj Amora i Psihe i sretna sam. Kada me dodiruju dlanovi tvoga neba spoznajem snagu zlaćanog kruga u kojem titra nit koja nas sidri u mirnom doku nježnih nemira. U ćilibaskom sjaju tvoga pogleda vidim uzdrhatalu leptiricu koja ispija medovinu sa tvojih usana i sretna sam. Da dragi moj dječaće očiju boje sna u tvom zagrljaju se rađam uvijek nova i ostajem uvijek ista kap vode koja dolazi iz zemlje, ostajem ona koja se utopila u tvom pogledu na prašnjavom peronu male željezničke stanice u dolini tvoga djetinjstva. Prelistavam srcem ispisanu ispovjest ljubavi, osluškujem tonove balade koju smo slušali slijedeći lastavice na putevima između južnog i sjevernog neba i čujem romor tišine sa izvorišta nutanje sreće.



http://umijece-vremena.blogspot.com/ 
  



    


1 Kommentar:

Anonym hat gesagt…

divno je imati tako bogata sječanja..malo je pjesnika nalik na te...i ovo je iz neke pjesme....ali kada ih oblikuješ ti i stvaraš nove kovanice onda je to više nego savršeno pjesništvo...možda neki novi ...Homer...xy.