Iz usamljenosti izronjena u carstvo samoće...

"Samoća je neovisnost, nju sam priželjkivao i godinama je nastojao izboriti. Bila je hladna, oh da, ali je bila i tiha, divno tiha i velika i nalik na hladnu, tihu prostoriju u kojoj se vrte zvijezde."
(Herman Hese - Stepski vuk)

Često se vraćam u vrijeme koje nazivam olujom ruža, vrijeme plača pustinjaka u tmini pješčane oluje, u vrijeme pjesama koje ne znadoh obojiti bojom, ne znadoh oplemeniti ljepotom mirišljave koprene sa Elizejskih poljana vječnosti.  Srce je titralo ritmom tugaljive istine, usnulo snivalo u tišini noći koje nisu željele dočekati zornice novih svitanja, nego su na oltaru života palile svijeće bježeći od samovanja.  Mjesec se igrao sa osjećanjima, pretakao ih u dubine oceana snova koji je skrivao plime i oseke uzbuđenja. Samovala sam na hridi vječnosti ne ćuteći ljepotu carstva koje me je grlilo tišinom. To je bilo tugovanje mene čovjeka koji se utapljao u žudnjama za nećim nedohvatnim što se krilo u magličastim daljinama žuđenog zaborava. U satenu neba se iskrila istina koju dijelih tek sa prestrašenim srnama na obroncima vilinskog jezera, na trgovima cvijeća i ptica na kojima sam susretala siluete prohujalog vremena i slušala šapate davno ispisane poezije. A onda osjetih samoću kao milovanje bezvremna, usamljenost kao eliksir alkemije vječnosti i uronih u nutrinu tišine. Na koraljnom sprudu vjerovanja osjetih toplinu ognjišta koje tražeći istinu napustih. U izmišljaju izmišljene stvarnosti me Vestalke prigrliše u zagrljaj ognja istine i pretvoriše život u hram ljubavi, izvedoše me iz kruga usamljenosti u krug samoće.  Usamljenost i osmaljenost zaplesaše vještičji ples sa sjenkama nepostojanja. Promatrala sam tu igru kradljivosti i samotnosti duše koja se gubila u bezdanu neznanja. Prekrila ju je laž kojom se hranila, lažnost iz koje se pokušala iznjedriti samosažaljivim jecijima praznine. Odbaciše je i kamen i pjesak, bistra voda sa izvorišta sreće se zamutila njenim dahom, svijeća na oltaru noći je zatitrala strahom, pastiri su tjerali stada sa obronaka lažnih sutona i odvodili ih u koridore u koje ulaze samo sretne duše i srca puna ljubavi. Sjenka usamljenosti ostade na vjertometrini sudbine moleći oproštaj za grijehe kojima je otrovala izvor ljubavi. Oćutih sram i spoznah da je usamljenost kob nesretnih duša koje same sebi kradu kapljice eliksira i traže utjehu u paklu izgaranja na ognju svojih sotonskih šapata. Osluhnuh rapsodiju boja kojom je nebeski orkestar pozdravljao novo srcozorje i vidjeh usamljenost sklupčanu u duplu zmiju genoma kako se vraća pod kamen iz kojeg je greškom sretnog trenutka jednom oslobođena. Samoća, to tajanstveno carstvo bogatih duhom, je rastvorila dveri nove spoznaje i  uvela me u ljubičasti san, u zagrljaj pjeska i pjene iz kojeg je, u vremenu prije ovozemaljskog vremena, rođena ljubav.

http://umijece-vremena.blogspot.com/