Lucida intervalla...

Na rondou želja, na karuselu žudnji, u smiješku dolazećeg jutra i suzi rastvarajućeg neba spoznah tajnu tvoje sanjivosti, uronih u mirakul tvoje  veselosti.  Zadržao si me na dlanu tvog vremena i odjenuo snagom tvoje srčanosti, žarom tvoje plamteće uzlaznosti  ka vrhuncu žuđenih zagrljaja, ka Nikinom stijegu pobjede nad grizodušjem. U ovoj igri uzlijetanja ka suncu vodiš me Dedalovim labirintom da preživim tminu koridora straha koji se ispreleću i zatvaraju puteve ka središtu bića. Daruješ mi zlaćanu nit kojom slijedim metafiziku tvoga uma i provlačim se tišinom prostornosti koja me je dugo, predugo odvajala od vremena.  Oćutih izrastanje quinte esencije na izvorištu srcozorje u središtu labirinta. Čega sam se bojala? Minotaurus je ostao uspavan u legendi, nisi mu dozvolio da se  probudi u našoj priči. Izveo si me na bojno polje na kojem su ratovi davno završili. Pokopani su ratnici tmine, ostali su smo grobovi na kojima niću ruže kao sjećanje na vihore s kojima sam se borila.  Osjećam te u lahoru koji skida suze sa obraza i pretače ih u pehar iz kojeg ispijamo opojno vino slaveći pobjedu nad besciljnosti prohujalog vremena.  Stojimo na žalu i gradimo kule od pjeska u kojima žive oni koji smo mi bili u vremenu viteških udvaranja. Stavljaš me na Veronski balkon i šapućeš drevne ljubavne dijaloge.  Na dlan ti slijeće bijela golubica. Zamisli da je ovo slavuj koji svojom pjesmom slavi naše noći. Volim tvoje ludosti u kojima pronalazim osmijehe tvojih praotaca. Vidim ih kako sjede uz oganj vatre rodoslovlja. Pucketanje vatre se iskri  u njihovom očima kao zvjezde na beskrajnom nebu, a noćne leptirice im donose znakovlje ljubavi o kojoj su puna srca pričaju. Ćutim, ljubav je lebdjela u zraku i titranjem nebeskog vretena  uranjala u genom dobrih ljudi. S tog ognjišta je iznjedrena dobrota tvoga bića, tajna šifra tvog postojanja, čarolija našeg mahnitanja u dvoje. Kako sam sretna, bezgranićno sretna u ovoj ludoriji koju nazivamo život. Lucida intervalla, svjetli trenuci u suhoparnosti svakodnevice, nas uzdižu iznad sfera lukrativnog postojanja i daruju nam neprocjenjivo bogatstvo bivstvovanja. Volim tvoje odlaske u paralelne svemire iz kojih donosiš uzvišene nemire i slijevaš ih, kao jantarno jezero, u Saharu iz koje se uzdigao prvi čovjek i poveo nas ovo luckasto putovanje ka zvijezdama.

http://umijece-vremena.blogspot.com/