taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Donnerstag, 29. September 2011

Oprosti mi pape...


artemida

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko polja livada i voda
Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem
O Bože daj da me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika.

A.B.Šimić

artemida


Čujem sonatu od snova koja guši opijelo pokori koje slušah koračajući postajama križnoga puta u zarobljenim tminama bezdana. Padala sam i uzdizala se pod težinom križa kojeg dobih kao znamenje griješnika. U kataleksi elegije ispisane tihovanjem duše izostavih kraj jer započeta katarza je kovitlala zastranama i pretakala ih u pehar pročišćenja. Živjela sam vlastitu golgotu, svjesno se uspinjala ka vrhu Golgote i čutila znoj umornog srca. Kada je boginja buđenja najavila praskozorja renesanse prirode, kada povjerovah da sam na kraju križnog puta dobih trnoviti vjenac na dušu, osjetih ubod sudbonosnog koplja u srce, ali začuh šapat Njegovih zadnjih riječi, zaustavih dah da ne proplačem osvetom. Još uvijek koračam putem pokore, ali se oslobodih nutarnjeg križa, onog teškog bremena koje me dugo mučilo. Zaustavljam se u ovom ovdje i u ovom sada počinjem snivati novi san, san o snazi trenutka, o tragu suze sa lica vremena koju mogu u radosti skrivati, o simfoniji srca koja postaje tihi, najtiši šapat žuđenog buđenja u dušozorju završetka katarze. Promatram dim koji se uzdiže iznad obrednog ognja i njegovu igru sa vjetrom koji ga uzdiže ka svodovlju nebeskog svetišta. Razilazi se i skuplja u obličje Fenixa, uzlijeće i slijeće u pepeo iz kojeg izranja oplemenjen suzama pradjedova. Širi se mirisom prastarih čempresa kroz čije se krošnje provlači stvarajući iluziju nepostojeće osamljenosti u tišini samoće tih čuvara svetišta. Slijedim Fenixov let i uranjam u krijes ljubavi. Osluškujem šapat plamenih jezika i tihovanje dimnih oblaka. Grle me nježni zvukovi, dušom se šire himne, ode, rapsodije, sonate, fantazije i šapati prohujalog vremena.  Mlada svjetlost puni sve, iz tmine prošlosti, zaostale duševne praznine i svojim titrajima objavljuje slavlje čulnosti na gozbi osjetila. Možda ću uskoro uspjeti ispuniti kataleksu tihovanjem ispisane elegije i baciti je u rijeku zaborava. Možda...



 


 

8 Kommentare:

Anonym hat gesagt…

Izrazavam saucesce zbog smrti tvog oca. Kad je sprovod i gdje?

Anonym hat gesagt…

Možda.....kad prođe vrijeme tugovanja i sječanja...zaborav,ako dođe...nastaje raj i oći boje sna zasjače najljepšim sjajem i samo za tebe...xy.

Unknown hat gesagt…

anonym...hvala na sućuti...nekako imam osjećaj da si stigao ili stigla sa portala ljubavi, znanja i vjerovanja...pitanje koje postavljaš je odgovoreno u uvodu moga teksta tamo...:-))

Unknown hat gesagt…

xy hvala ti na toplom komentaru...:-))

Anonym hat gesagt…

Zao mi je zbog smrti tvog oca no ipak u tvom clanku ne pise kad ti je umro tata.

Unknown hat gesagt…

ah dragi anonimni prijatelju...ili prijateljice...kako se "dirljivo" zanimaš za intimne detalje iz moga života...ako te usitinu zanimaju detalji o smrti moga oca predstavi se, napiši svoje puno ime i prezime, pošalji mi svoju mail adresu...poslat ću ti pismo i opisati taj tužni događaj...postoji intimna sfera i živih, ali i mrtvih koja nije za internet...najdublje boli i najveću tugu proživljavamo u tišini duše...ovaj tekst i tekst na magicusu sam objavila kao vapaj...oprosti mi pape...to je moj direktan razgovor sa ocem...zar je nešto drugo važno???...kome je to važno??..tebi???...:-))

Anonym hat gesagt…

Mislio sam da ti je sad umro otac. Ispricavam se

Unknown hat gesagt…

za mene se dogodilo sad, dogodilo se iznenada i neočekivano...ali smrt je okrutna, ali je blaža od ljudskih presuda, osuda i kopkanja po tuđoj duši...smrt drage nam osbe zaboli i ostavi ožiljak koji možemo njegovati...eto, moj otac mi je svojom smrti pomogao da se oslobodim drugih ranjavanja da uistinu osjetim što je gubitak, bol rastanka bez oproštaja i tuga... to užasno boli, vrije, ključa...ali dozvoljava srcu da diše...:-))