Zornica zlatnom dobu...

Kako je čudesno blaga ova čežnja koja se prelama na rondou susreta i rastanaka koje preživjesmo prošlih godina. Još uvijek čujem zvon zvona iz katedrale sjećanja, iz Platonije koju osmislih u duši u vremenu tugovanja. Osluškujem korake tugaljivih uspomena koji nestaju među redovima ovog teksta i osjećam obnavljanje ritma starog postojanja. Ovo je priča o tebi i meni bez primjese sladunjavih izričaja koja darovah promrzlim pticama u danima duševnih previranja. Ne volim riječ obećanje, znam da ju ni ti ne cjeniš. Obećanja sputavaju čežnje koje izviru iz trenutaka sreće. Praznina značenja te riječi se zrcali u mjesečevim mjenama, u plimi i oseki čulnosti, u čujnosti vrtloženja gejzira nadolazeće topline u budućim trenucima. Osjećam blizinu tvog zvjezdanog tijela i osjećam kako me odnosiš na trg ptica na kojem smo pronašli riječi ispisane u herojskim zanosima umrlog pjesnika. Hranili smo se stihom koji se ogledao u očima bijelog galeba koji nam je objavio vrijeme rađanja u snu čovjeka koji je umro za ideale. Mi živimo ideale i znamo da se zbog njih izgara na tihim lomačama inkvizitora istina. Stojimo kraj Fontane di Trevi i bacamo kovanice da bi se vratili u vječni grad i uživali u nježnosti vječnosti. Djevičanski izvor se pretače u kapljice vode koje romore o porijeklu vremena i titraji prostora nas odnose na trg cvijeća da osjetimo miris iskona i čujemo zornicu zlatnom dobu koje koje se objavilo našim susretom na obroncima sna i zbilje. U preponama trenutka ćutim u tebi lovca i postajem plašljiva srna koja te mami u čarobnu šumu božanskih pohota. U tvojim očima se rađa vječnost  koju pretačeš u rujno vino kojim si opijao krčmarice u noćima prije mene. Slutim moć te opojnosti i prepuštam se snazi gorštačke pjesme kojom uranjaš kao Exkalibur u moju dušu. Osjećam razlijevanje poriva ženke staničjem žudnje, čujem urlike probuđene zvjerke koju uspavah u noćima prije tebe i predajem se pohlepi tvojih dlanova. Nutarnje nebo tutnji olujom oblaka punih neisplakanih suza, blješti munjama iznjedrenim iz ognjila strasti. Vršcima prstiju prebireš po strunama podsvijesti, skladaš sonatu od snova i vraćaš me u Erosovo carstvo iz kojeg pobjegoh tražeći izvorište ljepote. Na stigmu tugovanja stavljaš tek procvale mimoze ubrane u perivoju žuđenih sanja i uvodiš me u  svijet satkan od rapsodije nepostojećih boja.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/