Duša svijeta, svjetlosni zagrljaj neba, tajnoviti izvor života iz kojeg su izrasla, samo naizgled čvrsta nebeska tijela, ta, zbog ljudskog neznanja, u naizgled čvrstoj materiji zarobljena vječna božja energija, čezne za čovjekom koji će jednog dana sebe i nju osloboditi iz okova neznanja. Ostvarenje tog sudbonosnog čina će biti sposobnost ljudskog uma koja će postati stvarnost u trenutku svjesnog spoznavanja mogućnosti koje se kriju u čovjekovom misaono- osjetilno- osjećajnom univerzumu, u njegovom utjelovljenom umu.
Dok su crkveni oci to veliko svijetlo, dušu svijeta, tražili iza neba, alkemisti su veliko svijetlo tražili u materiji. Giordano Bruno je tu božansku energiju tražio u beskrajnom svemiru, u sebi i u svakom čovjeku. Za alkemiste je duša svijeta bila sveta iskra koja se skrivala u tami materijalnog pa su pokušavali pronaći formulu koja će metale pretvarati u zlato ili čovjeku poklanjati vječnu mladost. Stoljeća su se smjenjivala, a magična formula je ostajala skrivena u vjerovanju u nju. Univerzum je bio statičan, zemlja njegovo središte, a raj carstvo koje se krilo iza univerzuma. U čast toj, tajnom obavijenoj, svetoj iskri su se k nebu podizale katedrale. Katedrale su bile i ostale, dvorci u kojima stoluje nedohvatljiv Bog, nevidljiv i svemoćan. Svete mise i zahvale Bogu, su bile i ostale vrijeme prividnog mira u kojem se ne stari, a uzimanje hostije, tijela božjeg lijek koji čovjeka oslobađa grijeha i brani od bolesti.
Zemaljski vrt je u vrijeme tamnoga srednjega vijeka usahnuo, mitovi zamrli, vile nestale iz mora, jezera i šuma. Sve što je bilo vrijedno i u što se vjerovalo nalazilo se u Božjem vrtu neprolaznosti u, za živog čovjeka, nedohvatnoj vječnosti. Naša plava ljepotica je u tim mračnim stoljećima bila samo prebivalište za prolazna ljudska tijela i ničeg važnog osim, ignorancije, naučenog neznanja nije bilo na njoj. Crkveni oci su širili strah među ljudima stvorivši strašnog i osvetoljubivog Boga, u čije su ime gorile lomače i vodili ratovi. Tek za vrijeme Renesanse je Bog postajao milostiv i šireći svoju ljubav, svetu energiju, kojom je, kao u drevno antičko vrijeme, ponovo oživljavao prirodu u, čovjeku dohvatnom, zemaljskom vrtu. Našoj majci zemlji je djelovanjem tog nečeg magičnog vraćena ljepota, a svaki djelić prirode, pa i čovjekovo tijelo, je u sebi nosilo transcedentnu postojanost te magije, duše svijeta. To je bilo sretno doba kada su vile i vilenjaci, probuđeni iz srednjevjekovnog sna, ponovo lutali našim šumama i činili ljudima dobro. Duša svijeta je u tom vremenu razumjevana i tumačena kao esencija Stvoritelja koja stvara i razvija život i upravlja univerzumom. Ona je bila osnovni princip kreativnosti, pa su renesansni umjetnici vjerujući u savršenstvo Stvoritelja, njegovu volju izražavali u svojim djelima. Renesansna umjetnost je slijedila proporcije prirode i čovjeka u njoj.
Vjerujući da Božja ruka upravlja dušom svijeta, tadašnji umjetnici su svoju stvaralačku snagu crpili iz te energije i njihova djela su postajala izraz onoga što je stvorila Božja ruka. Oni su u svojim djelima ostvarili perspektivu i treću dimenziju učinili vidljivom. To je bilo vrijeme kada je čovjekovo tijelo dobilo svoju vrijednost, koju je imalo u vrijeme antike u kojoj je čovjek mjera svih stvari. No u vrijeme renesanse, slijedeći još uvijek srednjevjekovne dogme, tijelo i duša su ostali odvojeni, a svijet je postao bezdušni stroj kojim je čovjek počeo racionalno upravljati. Apsolutnost prostora i prolaznost vremena je običnog čovjeka zauvjek odvojila od izvora iz kojeg je izrastao i čiju energiju više nije osjećao u sebi.
Svijet stvaralaštva, svijet tajnovitih snaga je postao san koji se dalje sretao samo u poeziji i laboratorijima zanesenih znanstvenika. Sanjari su sanjali i tražili istinu u neobjašnjenim zakonima prirode, živjeli vječnu renesansu duše svemira, dušu ljudskog postojanja, jedinu energiju iz koje izrasta trenutak, jedina stvarnost ljudskog postojanja.
"Priroda nije samo ono što mi vidimo" mislili su gledajući u beskraj noćnoga neba.
"Od čega li smo mi i univerzum uistinu satkani?" razmišljali su drugi u svojim laboratorijima i sanjali prostor i vrijeme sjedinjene u četvrtu protegu našeg postojanja.
"To je san koji će se ostvariti snagom samo izbranih umova." tvrdili su neki znanstvenici.
"To sliči nastajanju nove religije." mislili su sanjari i tražili puteve ka spoznaji te magične dimenzije.
"Oni koji uspiju sjećanje usmjeriti na sebe sama, koji se uspiju uistinu sjetiti svih svojih prošlih stanja, tek oni će uspjeti ostvariti spoznaju postojanja u četverodimenzionalnoj stvarnosti trenutka." pokušavali su neki privući pažnju neukih.
Naša stvarnost je višedimenzionalna, tvrde znanstvenici danas i otvaraju nam veći broj puteva ka njenoj spoznaji. Nema reinkarnacije izvora iz kojeg smo krenuli na ovo dugovječno putovanje evolucijom. Izvor je samo jedan jedini, energija je samo jedna jedina, ona ne treba posrednike, ona sama iz sebe izrasta i razljeva se svemirom i dotiče svakog čovjeka, svako živo biće, svaku travku i postaje život. Srednjevjekovni inkvizitori su pokušali posredovati između izvora i čovjeka i dokazali da su posrednici razumjeli, ali nisu osjetili, nastajanje te energije, da posrednici i danas okreću vodu na svoj mlin, da oni toj vječnoj energiji oduzimaju svojstvo stvaranja prostora i vremena.
"To je svojstvo još nedokučenih, najsitnijih struna iz kojih smo mi i univerzum satkani. Tri kvantna broja su nam dokazala postojanje kvanta, najmanje niti energije. Na Deskartesovim koordinatama prostora ta tri broja određuju njegovu trodimenzionalnost, ali još uvijek ne potvrđuju dimenziju vremena, trenutak u kojem dolazi do skoka, tog nevidljivog Boga u prirodi, nazvanog kvant." govore nam danas sanjari.
Jedan čovjek je u svom intelektualnom ludilu, tražeći sebe u beskraju mikrosvijeta, otkrio i četvrti kvantni broj, dokaz za rotaciono gibanje elektrona. To je, za sada, još uvijek samo misaoni dokaz postojanja dimenzije vremena u atomima, dimenzije koju Wolfgang Pauli nažalost nije nikada uspio pronaći u sebi. On je naslutio i postojanje neutrina, drugi su njegovu slutnju potvrdili dokazavši da je neutrino u stalnom međudjelovanju s materijom da ju stvara i razgrađuje u istom trenu. Neutrino, najmanja čestica atoma, je danas polazna točka za dokazivanje svojstava tajnovite tamne energije, koja čini najveći dio univerzuma i djeluje na njegovo širenje. Bez električnog naboja neutrino se spušta sunčevim zrakama u našu atmosferu i prolazi nevidljiv i neosjetljiv kroz nju, ulazi u zemlju i prolazi kroz nju, ulazi u naša tijela i napušta ih. Neutrino putuje univerzumom i našom plavom ljepoticom, dotiče nas svojim postojanjem u svemu u nama i oko nas i možda je u njemu skrivena i tajna čudesne energije koja je stvorila svijet.
Drugi znanstvenici su istovremeno uspoređivali matematičke simetrije u prirodi sa Bachovim sonatama i pronalazili slične ritmove u gibanju najsitnijih čestica atoma koji su pokazivali da univerzum u svom nastajanju sklada simfoniju životu. Umjetnost skladanja glazbe je sredstvo za izražavanje neizrecivog. Proizašla iz čovjeka i njegovog osnovnog ritma, muzika je akustična slika umjetnikove duše. Svijet atoma se sve više uspoređivao sa virtualnim orkestrom, a u tom sustavu je čovjek zauzimao sve važnije mjesto. Čovjek satkan od titrajućih struna i dio je tog virtualnog orkestra.
Plavi planet u našem malom univerzumu nas, ritmom disanja, podsjeća na sva tijela koja posjedujemo na iluziju vječnosti i beskonačnosti, skrivenu u konačnosti našeg fizičkog tijela i na to da svojim postojanjem sudjelujemo u nastajanju simfonije univerzuma. Oslobodimo li se dogmi, oslobodimo li se posrednika koji nam prevode Božje riječi, oslobođamo i tijelo iz okova čvrste materije. Naše tijelo nije samo oklop u kojem živi naša duša. Tijelo i duša sjedinjeni u našem malom univerzumu dokazuju postojanje božje iskre u nama koja nas sjedinjuje sa svemirom. Kada to spoznamo tada osjećamo da ni plava planeta, naša majka Zemlja po kojoj koračamo nije nesalomljiva. Jedino iz nas samih možemo poštovati i slijediti zakone po kojima je nastao svijet u kojem tako jednostavno i ugodno živimo i da sudjelujemo u stvaranju energije sa tog tajnovitog izvora. Tada u sebi nosimo cijeli univerzum, postajemo gradivni dio svijeta, osjećamo ga u sebi i postajemo slobodni u bespuću Božjeg sna. Slobodni smo pustolovi koji mogu zaploviti, kao Proustova Galija puna neotkrivenog blaga, ka izvoru svijesnosti spoznavajući da smo dio tog sna i da u nama samima treperi energija Stvoritelja. Duša svijeta je u nama a bez nje nebi bilo ni univerzuma ni nas.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27445
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen