U misaoteci Proustiani, u gradu sanjajućih knjiga, u oceanu snova, u odeonu želja Artemida, Ametista i Damjana skladaju melodiju vanvremena kojom sićušne strune tjelesnosti pretvaraju u lepršave iskre koje bdiju nad mojom samoosjećajnosti. U perivoju sanja se šire mirisi ruža, u dvorcu svijesti iznjedrenom iz kristalnih niti spoznaje osjećam zagrljaj duše i tijela, ćutim milovanje duše svijeta, vrtnju nebeskog vretena. Zatvaram oči, iza zcrala svijesti vidim monografiju iscrtanu slikama od snova i iz nje mi se smiješi nutarnjim suncem obasjano trojstvo, treperava, lepršava ljepotica leptirovih krila. Osjetih kako vrulja ponornica vrije novim uzbuđenjem i šapnuh još usnulom dječaku očiju boje sna. Neka ljubav pleše u mojem glasu, neka se odmara u tvojoj tišini, neka kroz moje srce stiže do tvog trenutka. Neka poput zvijezda sjaji u tami mojega sna i neka rudi u tvojem buđenju. Neka ljubav plamti u vatri mojih želja i teče tvojim venama iz mene u tebe ljubavi moja. Dopusti mi dragane da u svom životu osjetim tvoju sreću i neka ljubav pleše bojama nade i strunama velike harfe, neka pleše nebom ovog svitanja i neka se vrati u život životom tvojim. Dozvoli srcu da ispuni obečanje i kreni ovoga trena, kreni miran u dnevnik dana i budi spreman za kroniku onih što slijede. On otvori oči i ja vidjeh svoj lik u bojama njegovih snova. Probdjela sam ovu noć na žalu sna gdje neka, do sada nepoznata snaga, pokreće plimu i oseku života. Noćas opet oživjeh pod zvijezdama. Svitanje mi šapnu budi strpljiva, strpljiva do zvijezda i ja osjetih plimu života i dlanove neba kao ljepotu i kao mir. Šapnuh nebu, čovjek živi samo jednom i stidljivo sunce razbi maglu zimskog jutrenja.Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe, koliko se može kad se stvarno voli. Tišina zagrli moje misli, a ja začuh simfoniju nutarnjeg svemira. Lepršavo trojstvo mi šaputavom svjetlosti univerzuma uma govori:
"Odrasti još jednom do djeteta, zadrži dijete u sebi, budi dijete veselja i sreće, zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli srcu da diše onda ćeš znati suosjećati, znat ćeš biti sretna i nesretna, radosna i tužna, odmorna i umorna s onim koga voliš"
Osjetih mir, osjetih sreću, a sudbina mi pokloni kristalni cvijet, cvijet bez vremena, cvijet koji ne vene, cvijet koji vječno živi, cvijet koji vječno miriše, cvijet na čijim se laticama svjetluca jutarnja rosa kapljicama života iz kojih se u tijelu rađaju lepršavi leptiri i izrasta najvrednija energija našeg postojanja, ljubav.
Jutros u meni prestade noć proteklih dana, horizont zagrli ocean novih želja i ja iznjedrih u knjizi našega života slova od snova, mirišljave cvjetove istinskog postojanja i krenuh cvijetnom galijom pod koplja dnevne svijetlosti. Začuh glasove smirenja i prisjetih se obečanja datog samoj sebi na početku sna. Strahovi sazdani od prolaznih trenutaka usnuše zorom ovog buđenja. Na obzorju zaiski kristalni most duginih boja. Zagrlih trag sunca, prođoh kroz stupove sreće i šapnuh još jednom usnulom pjesniku:
Zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli srcu da ispuni obećanje i kreni sa mnom ovoga trena, krenimo zajedno, krenimo mirni u dnevnik dana i budimo spremni za kroniku onih što slijede!
Kolaž satkan od stihova iz zbirke pjesama "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
i izračaja moje uzdrahtale duše u vremenu straha od bolesti dječaka očiju boje sna i zagrljaja duše i materije, svjetlosti tmine, znanja, vjerovanja i ljubavi.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen