Zagrljaj znanja i mistike, to vječno ispreplitanje anime i animusa, neprestani ples misaonog i emotivnog uma izaziva u meni uvijek nova pitanja. Misterija svijesti i svjetlosti, dvije duše se sjedinjuju u čudesnu sliku i ja unutarnjim očima vidim tajnovitu ljepoticu sa velikim suncem u rukama, čujem anđeosku muziku, osjećam nježno milovanje duše univerzuma. Pročitala sam mnogo poetičnih tekstova o leptirićima u našim glavama, o kristalnom zamku u dubini svijesti, o mirisnom vrtu u našoj duši. Svjetski umovi još uvijek pišu poeziju o toj najvećoj misteriji svemira, o anima mundi, o duši svijeta. Redaju se hipoteze, množe predpostavke, pojavljuju nove zvijezde na nebu znanosti. Čitam i čudim se, hranim svoju znatiželju, gasim žeđ za novom spoznajom i shvaćam da se najveća misterija svijeta krije u nama samima i kada nju uspijemo razotkriti, razotkrit ćemo tajnu postanka svijeta.
Pokušavam čuti muziku nebeske harfe, ulazim u labirint spoznaje, lutam među šupljim cilindrima čiji su zidovi satkani od kristalnih rešetki, uranjam u dubinu oceana snova, uzdižem se ka visinama nutarnjeg neba. Labirint svijesti je skelet moždanih neurona, bezbroj mikrocjevčica složenih redosljedom Fibonaccievih brojeva, koje se djelovanjem nečeg još neobjašnjenog organiziraju u harmoničnu sliku mog mikrosvemira i ja, kao Alica, znatiželjno ulazim u čudesan svijet iza ogledala svijesti. Misao se širi i kao maleni leptririći prolazi kroz te tunele. Pokušavam brojati nanosekunde u kojima se samoorganizira objektivna redukcija i na koncu spoznajem neizračunljivost trajanja tih treptaja. Naša svijest prima još uvijek izazove iz okoline i povezuje se s klasičnim poimanjem stvarnosti pa nam to onemogućuje spoznaju o procesima iz kojih proizlaze sva naša duševna stanja, a izračunavanje i dokazivanje se prekida u trenu intervencije iz metaverzuma, utjecajem naše svjesne spoznaje. Svaki puta kada mi se pričini da sam stigla do pravoga mjesta i pokušam vidjeti izvor svijesti, on se izgubi, nestane kao balon pjenušave sapunice i ostane samo ona vidljiva sjenka stvarnog oblika o kojem sam u tom trenu razmišljala.
Samo u jednom jedinom treptaju oka je čista svijest spoznatljiva, u jednoj jedinoj kristalnoj suzi lica vremena, u jednom jedinom trenutku uspijevamo nadvladati sami sebe, zaustaviti misli, obuzdati djelovanje vanjskog svijeta koji na nas utiječe putem vanjskih osjetila i u tom trenutku smo mi doista mi. U sljedećem trenutku smo ponovo novi, zrcaljenje u novoj kapljici rijeke bez povratka, pa tako do beskraja i bezvremena. To je moć sadašnjeg neponovljivog trenutka. Trenutak je uvijek novi doživljaj, nova spoznaja, nova iskra u svijesti, novi svjetlosni zagrljaj spoznaje. Tek u jednom jedinom treptaju oka se zracali slika Raja koji tražimo, slika cvijetnog perivoja koji naslućujemo, miris pupoljaka koji osjećamo, svjetlosna muzika koju čujemo, samo u jednom jedinom trenutku je ona istinska i prava. U drugom treptaju oka je ona opet prava, ali drugačija, neusporediva i neizjednačiva sa onom koju smo ostavili u galeriji naših sjećanja.
U našim se glavama neprestano odigrava rat svijetova. Pričinja mi se da razumijem ono nerazumljivo, još uvijek nedovoljno razjašnjeno. Čini mi se da to čudo osjećam u sebi. Razumjevanje te vječne, vanvremenske revolucije u nama samima, se dogodilo davnim otkrićem kvantnog skoka unutar materije, skoka onog čudesnog klupka energije sa početka početka priče. Tom teorijom je postojanje Anime mundi položena u svjetlosni zagrljaj, u dimenziju prostor- vrijeme, u svijet zvijezdanog praha od kojega smo mi i univezum satkani. Dugo vjerovana istina: "Natura non facit saltus", priroda ne čini skoka, je skokom tog klupka tajanstvene energije porekla upravo taj princip, koji su od antičkog doba filozofi i znanstvenici držali apsolutnom istinom. Taj skok je sjedinio nas i plavu planetu i svemir u vječni svjetlosni zagrljaj.
"Priroda" skakuće, leprša treptajima leptirovih krila, titra plesom superstruna uvjetovanim oslobađanjem svjetlosne energije i dvojstvom njenog isijavanja. Ona pri svom širenju može biti i val i čestica u isto vrijeme, to je ona već tisuću puta opisana igra oceana svijesti sa pješčanim žalom spoznaje, zagrljaj energije i materije, duše i tijela, misli i osjećanja osjećaja. To je trenutak kada znanost otkriva čestice u valnom elektromagnetskom isijavanju i svjetlosti daruje dušu, stvarnost postojanja. Duša svijetlosti je njena energetska količina, vječni ples iskrica njene svijesti. To su iskrice koje vidimo tek unutarnjim očima, osjećamo tek srcem. Tada postajemo sudionik, promatrač u nastajanju i razvijanju svih procesa u sebi i univerzmu, osjećamo i postajemo svjesni vječnog zagrljaja znanosti i mistike. Bez nas i naše svjesne spoznaje magloviti svijet beskraja i bezvremena u kojem svjetluca zvijezdani prah živi svoj nevidljivi, samostalni život. Sudjelujući svijesno u tom svijetu mi otvaramo vrata prostor- vremena i postajemo sudionici tih procesa, bdijemo na vratima vremena, mi branioci svijeta u kojem živimo.
Uspjemo li misaono prodrijeti u geometriju svemirskih struna, u mikroverzum duše svijeta i osjetiti da elektroni u tom trodimenzionalnom prostoru, na koordinatama spoznaje imaju tri pravca kretanja i pozitivno i negativno zakretanje, spiralnu dinamiku svijesti, tada smo uspjeli osjetiti i dušu materije, susresti svoju dušu koja na svojim dlanovima nosi naše unutarnje sunce, sklada anđeosku muziku i dokazuje našu multidimenzionalnost u kozmosu.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27959
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27980
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen