taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Mittwoch, 29. Dezember 2010

Svjetlosni zagrljaj Platonovih i Heredotovih osjećanja osjećaja.






U misaoteci Proustijani, u gradu sanjajućih knjiga, na vrhu svjetlosne planine, u dubinama oceana snova vidjeh titraje antičkog zagrljaja, oćutih izranjanje dinamike kristalnog vretena iz zagrljaja duše i materije, osjetih rađanje bisera iz sjedinjenja pjeska i pjene, iskrenje kristalnog štapa. Osluškivah sonatu bezvremena i shvatih da ću je očima misli bolje čuti. Pogledah u nebo i nasmiješih se beskraju. Na granici između jučer i sutra u trenutku spokoja vidjeh kako se sjedinjuju nebo i ocean i spoznah da to što vidim, vidim srcem i da budna sanjam. Budim se u Platonovoj utopiji i ulazim u prostor- vrijeme izgubljenog kontinenta. Na leđima delfina plovimo morem sreće nesvijesni vremena koje nas je sjedinilo. Pred nama se otvaraju vrata velike delte i mi tonemo u zajednički san. Velika rijeka miluje rukama modru pučinu, a oči neba se zrcale u toj ljepoti. Tu u delti nepoznatog svijeta vidjesmo sebe u odorama druge epohe. Znali smo da smo to mi iako je prostor u kojem smo trajali sličio na strane, daleke mitove. Delfini izroniše iz antičkog beskraja i uvedoše nas u zemlju faraona, u zemlju u kojoj je Heredot na svom putovanju sjedinio vjerovanja u grčke, rimske i egipatske bogove. Tu je rođena Izida koja je rodila vrijeme. Izida, kvantno stanje prije vremena iz kojeg se izdigao čovjek. Majka nad majkama je i u Sofiji i Mariji, ona rađa, čuva i bdije nad vremenom i prostorom.
Pričnjalo mi se da među treperavim očima beskraja vidim najsjaniju zvijezdu među zvijezdama, maleni planet na kojem sunce nikada ne zalazi.
"Nebo nad tvojim čelom se uistinu smije" reče dječak očiju boje sna.
"Srcem se bolje vidi" ponovih misao koju pamtim već godinama.
"Tko sam ja u ovoj tvojoj priči?" upita me pogledavši nebo.
"Ti si vječni tragač za spoznajom, suprotnost koja stvara harmoniju, ljubav koja otvara vrata istini. Bez tebe me nebi bilo." šapnuh smiješeći se.
Velika rijeka u proljeće postaje more po kojem plove gradovi kao otoci Egeja. Iz njene dubine je boginja na leđima delfina iznijela ubijenog Setovog brata Ozirisa. Tako je iznjedrena ljubav iz koje se rodilo vrijeme.
Delfini su se smiješili i plesali svoj veseli ples. Oćutjesmo sjedinjenje misli i osjećaja, nastanak nietzscheanske apolonijsko- dionizijske radosne kupke iz koje se pjenila ljubav i rađao sretan trenutak. Izida i Oziris, on i ja u bajci i mitu, u trajanju među zvijezdama, vječnom snu na malenom planetu na kojem sunce nikada ne zalazi, na dlanovima neba, na planetu na kojem vjekuje ljubav. 
Ti i ja u odkucaju srca, u treptaju oka, u beskraju sna, u prostoru prije prostora, u vremenu prije vremena, na našem planetu, u našem proljeću i našoj strani svijeta. Stajali smo na obalama sreće, na mjestu gdje velika rijeka grli more, gdje se sjedinjuju vjerovanja, gdje na dlanovima božjim sve postaje san. Sunce je tonulo u trenutak vječnosti i rađalo vrijeme. Osjetih zagrljaj dana i noći i začuh zvjezdani šapat neba. Atlasove kćeri su nam se smiješile i mi spoznasmo da je ono bitno očima nevidljivo. Osjetismo odkucaje srca, pronađosmo skriveni zamak u dubini duše, tom malenom planetu na kome sunce nikada ne zalazi i počesmo živjeti svoju istinu o životu.


http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27015

Keine Kommentare: