Svjetlosni zagrljaj davno usnule Aleksandrije.

U misaoteci Proustijani, u gradu sanjajućih knjiga, na vrhu svjetlosne planine, u Kohinoru svijesti, u djeliću trenutka vidjeh zadnje kapi isplakanih kiša koje su ostavile kristalni trag u njegovoj duši. Kralj pajaca, kralj bez krune sa maskom koja je vješto krila tugu stoji na obali oceana snoviđenja. Nad srcem je bdijela davno usnula Aleksandrija  puna treperavih misli koje su plesale krug na koordinatama sna. Svemir je mirovao tajanstvenom eksplozijom boja i tišinom svjetlosti koja je skladala spiralu dolazećih zvukova. Na orkanskim visovima želja vjetar se igrao sa vrtlogom nevidljivog vretena i zatvarao atome strasti u kozmičku energiju vječnosti. U sutonu izađoh iz putanje duše i zaronih u orbitu nečeg nepoznatog što se tek naziralo na istoku znatiželjnog uma. Gledala sam prazninu koje nije bilo, uspinjala sam se okomitom stijenkom žudnje da osjetim vertikalni mir polja u kojem procvjetaše pupljci ljubičastog cvijeća. Koraci iz nekog davnog snoviđenja probiše zvučni zid nutarnje gluhoće i satkaše dugu na horizontu buđenja. Na spiralnoj putanji sjećanja zaiskri zlatna škrinja puna prošlih strahova. Nevidljiva ruka sudbine pomaknu zavjesu sa obzorja jave i ja začuh neisplakane tuge kako napuštaju dubine nutrine i nestaju u nedohvatnim širinama prohujalog vremena. Praskozorje novog trenutka prosu svjetlost u koordinate srca i zaobli prostor duše u novu dimeziju postojanja. Probudih se tonovima nečeg nepoznatog u meni. Kroz kristalnu prizmu svitanja vidjeh sunce kako gasi tminu i pali svijeće praiskonskih vjerovanja. Veliki prasak nutarnjeg svemira je probio trodimenzionalno nepostojanje i propustio svjetlost u treptaj  još snenog oka. Kristali isplakanih prošlih kiša oživješe novim bojama i zatvoriše trenutak u riznicu postojanja. Dječak očiju boje sna skinu masku tuge sa lica i mi pokloni cvijet sa anđelom čuvarom na tek otvorenim laticama novog snoviđenja.

http://umijece-vremena.blogspot.com/