Svjetlosni zagrljaja u Neutrinogradu vanvremena.

U Neutrinogradu, u krošnji svijesti, iz vrtnje kristalnog misaono- osjećajnog vretena izranja svjetlosno prabiće i tka vječnost i beskonaćnost. Tu vjekuje trojstvom sjedinjena boginja sretnoga trenutka, čuvarica Luninog hrama, jahačica srebrenkastog sjaja. Osluškujem etidu skladanu svjetlošću noćnog lutalice, čujem tajnovitu muziku kralja bez krune, vladara vječnih mjena, nosioca tajanstvene svjetlosti bezvremena jedinog svjedoka da tmina ne postoji, da se sunce uvijek zrcali u beskraju vanvremena. U spiralnoj dinamici fizičkoga tijela osjećam ritam nebeskog vretena, u jecaju tišine osluškujem glas nutarnjeg rapsoda, u treptajima leptirića, u srcu čujem simfoniju Pitagorinih sfera, u tvom postojanju, u sjećanjima vidim akustičnu sliku Venerinog zlata, u sanjanom koncertu od duginih boja prepoznajem mirise sa našeg staroga škvera. Sjetih se zvjezdane galije i sonate od snova kojom smo znali nebom odjedriti, osjetih iskrenje plama na pepelu sjećanja u ovoj prividnoj tmini snoviđenja, poželjeh dotaknuti strune zaboravljene lire i u sebi probuditi stare snove, da u zagrljaju uspomena ponovo čujem ona davna nježna uzbuđenja, da osjetim dobro poznate titranje u kaležu vječnoga života. Tada odlutam tajnovitim stazama samo srcu znanim, pješčanim žalom punim tragova naših zajedničkih koraka, vrhovima uspomena, pejsažima suncem duše obasjanim, jedrim lijepim sjećanjima kao nekad naša osjećajna karaka. Pričinilo mi se jednom da te je život odnio u daleke oceane, tebe čuvara mladosti i sudionika plesa čudnovatih sjena, čuvara stiha i pjesama koje su samo za tebe stvarane, tebe pjesnika poezije vode koja je u boli i strahu zaboravljena. Za tebe vječnog putnika snovima ostadoh tek mala utjeha, za tebe produžih prekinutu liniju u srcu naznačenih staza, za tebe oprostih onima sa pečatima pradavnoga grijeha, za tebe jedrim željom do još neostvarenih, tek sanjanih oaza. Dušom osluškujem mjesečevu sonatu uvijek kada se prošle tuge zazrcale u suzama neba, kada zamiriše rujansko voče, a nebo najavi dolazak jeseni, kada kotač života odpleše svoj puni krug u uspomenama, kada u tom početku bez kraja čujem svjetlosnu muziku u lahoru snova. Tada uranjam u dubine unutarnjeg oceana i čujem šapate branitelja Atlantide, pjev sirena, tajnovitu simfoniju morskih orgulja koja me prisjeća da se drevna utopija ugnjezdila u najsvjetlijoj točki moga utjelovljenog uma. Šaputava svjetlost moga malog svemira, mi tada odaje snagu misli drevnih mudraca, dokazuje mi da su i oni osluškivali istine svojih dubina, da su nam ostavili u naslijeđe svjetlosne puteve ka zvjezdama našeg unutarnjeg neba. Ne želim se vraćati u ispričane priče, ne želim više skrivati sjenku duše uzdrahtalim srcem osmišljenu, ne gledam slike prošloga života koje budući poriču, ne sanjam nove sanje dok one stare nisu životom odživljene. U Neutrinogradu, u sjeju šaputave svjetloszi, u zagljaju trenutka sretnog buđenja osjećam da u sebi nosim sve tajnovite kozmičke zakone i pokušavam ih snagom znatiželje, žudnje, čežnje, želje u sebi oživjeti.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/09/varijacije-na-temu-agonije-ekstaze-i_7524.html