Kada utihnu osjetila i tijelo uroni u zaborav, kada pokreti zamru, a srce još uvijek tuče i mozak sniva sne o prohujalim vremenima, čovjek više ne osjeća postojanje u tijelu i prostoru, a sudbonosni trenutak postaje vječnost. Njegovi proprioceptori, sićušni, po cijelom tijelu rasuti senzori izgubivši kontakt sa mozgom, ne posjeduju više puteve kojima bi svijesti najavljivali težinu, položaj i pokret tijela. Tijelo je, slično lutki od slame, prepušteno hirovitosti svijesti i podsvijesti, igri svijetla i tmine duševnih stanja, osuđeno na bespomoćnost i čekanje kraja, dok spoznaja svega toga lebdi u kristalnom dvorcu svijesti, u bestežinskom prostoru iz kojeg čovjek samo voljom pronalazi puteve ka zvijezdama. Univerzum uma se ne osjeća ušutjelim osjetilima, on se misli, postaje čovjekovo stanje i njegova qualija, čovjekovo sjećanje, pamćenje prošlih stanja i njegova veza sa svijetom. Čovjek je onda bliži izvoru spoznaje, istinski osjeća prisutnost energije i istinski živi svaki trenutak.
Moj život je postao poezija posla kojim se bavim. Sjedinivši u sebi činjenice i pojavnosti sna o osmišljavanju plesa u tijelu koji sam počela osjećati mojim utjelovljenim umom, pokušavam razumjeti pjesnika svjetle samoće. Njegova poezija je protkana spoznajom nepostojanja i postojanja, neosjetlinosti, ali i osjećajnosti tijela i spoznaje posjedovanja utjelovljenog uma, duše i njene sjenke.
Hrvatski pjesnik Nikola Šop je odživio dvije potpuno različite faze života u kojima je svjesno trajao i na jedinstven način oblikovao svoju svjetlosnu dimenziju, svoje prostor- vrijeme. Na početku je dotaknut Eratinim dahom s Parnasa lutao djetinjstvom i pisao o jednostavnim svakodnevnim stvarima, bakinim naočalima, mrtvom pijetlu ili o vodopadu koji postaje rijeka vremena koje protiče pored njega. U mladosti je, kao i mnogi drugi, vrijeme tražio izvan sebe. Na samom početku rata 1941. godine, kada su na zemlju s neba umjesto zvjezdane prašine padale njemačke bombe, on je bježeći od smrti skočio s balkona i teško povrijedio kičmu. Četrdeset godina je, ne osjećajući tijelo, proveo vezan uz postelju, ali je nastavio pisati poeziju punu nježnosti, iznenađenja i proturječja. Postao je stidljivi sugovornik i smioni sekundant zamišljenim putnicima ka zvijezdama i zadivljeni zaljubljenik u svemir. Ljubav, energija koja nas uistinu spaja s univerzumom, se osjeća u svakoj njegovoj misli. Luta beskrajem svojih sjećanja i svoga znanja. Zaobilazeći Demokritovu mračnu spoznaju osjetilima, iz svog misaonog labirinta spoznaje uzbudljivu pojavnost prostor- vremena, svjetlosnu dimenziju ljudskog postojanja. Smrt u Šopovom univerzumu ne postoji. Postala je suvišnom. Time negira najvažniji čin kršćanske drame, spasenje. Izgubivši vezu sa silom teže oslobađa i materiju sile teže i ona prestaje postojati. Ljubav, nevidljiva ali uvijek prisutna Anima Mundi, duša svijeta i materije, je pokretač, posrednik i posjednik. Izgubivši snagu osjetila Šop je postao misaoni šetač svemirom i Platonovom geometrijom, putnik ka zvijezdama, pjesnik vječnog bestežinskog stanja.
Lebdeći u vakumu sudbine, svjestan da se orijentacija, uvijek odnosi na prostor- vrijeme, počeo je misleći osjećati prostor svoga tijela. Tako nastaje Šopova kozmologija, univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u njemu, njegova druga poetična faza. Pozivajući se na Platonova geometrijska tijela i Einsteinove teorije o prostor- vremenu on stvara svoju sliku svemira i tamo traži istinu o svom postojanju. Šop je želio otići sa zemlje i dodirnuti neke više dimenzije postojanja, osjećajući energiju metafizike svoga uma.
Poetski gradi "Kućice u svemiru". U stvaranju imaginarnog prostor- vremena Šop se odlučuje za geometrijske arhetipove, kocke i kugle. Misaono ulazi u ta idealna Platonova tijela, u vrhovna načela organiziranja prostora. Luta misaonim labirintom, sjeća se pokreta i vidi njihove odbljeske u labirintu svojih zrcalnih ćelija. Piše o prostoru kao da ga sam stvara i vjerujem da je u gluhoći svoga tijela i svojoj samoći uistinu čuo korake gluhog kola svojih najsitnijih ćelija i misaono plesao gluho kolo arkadijskog kamenjara iz kojeg je izrastao. Možda je misaono ulazio u leptirastu galiju i lutao svojim malim univerzumom, možda je istinu doticao treperenjem leptirovih krila. Možda je plovio amplitudom stvorenih prostora, od svemirskih prostranstava i misaonih slika do konkretnih kocki za kockanje i kugli za boćanje. Možda je u mislima budio Einsteinovog Boga u sebi i pozivao ga na kockanje, i istovremeno igrao boće sa običnim čovjekom. Klizavost kugle mu vraća davno umrle korake, on ih osjeća iako se već dugo nije pomaknuo s mjesta. Povezuje kocku i kuglu kao simbole tijela i duše, tijela i univerzuma njegovog misaono- osjećajno- osjetilnog uma.
U poeziji Nikole Šopa doživljavamo fizikalni univerzum i univerzum njegovog utjelovljenog uma koji je nadživio tijelo. Teško je prihvatiti gubitak tijela, još teže o tome pisati. To mogu samo oni koji su uistinu pokretnim misaonim slikama održali pokret u svom sjećanju i pomoću njega mogu stvarati svoje poetične prostore.
"Što ukoči ljuljanje moga mlina?" pita se pjesnik u "Mrtvim mlinovima". Iz dubokog sna ga je probudila tišina i nepokretnost vode, mrtvilo njegovih osjetila kojima je misleći vraćao dušu.
"Ko srebrena lepeza smrznut je mlaz." piše Šop i budi u sebi Ljubav da bi vrijeme ponovo poteklo. Otvorivši okna sna dozvoljava borovima da čuvaju noć u pustoši i bjelini samoće jer dugo mu dugo nitko neće doć. Pjesma ga budi iz sna i on vidi u snijegu anđeoske stope.
"Tko je to noćas, a da nije svratio, prošao neznano kraj moga mrtvog mlina. Tko je to bio?" Ostale su samo pognute breze i svečana tišina. On vidje svoju dušu bijelu sličnu vezu zavjese koju suton njiše.
"O Bože molim ti se za ljepotu njenog tijela, za miris vječni kojim u rosi tvoje cvijeće diše. Na prstima mojim drhti balzama puna žara. Balzama što ga sakupi roj uskrsnih pčela"
Ne želeći zaboraviti osjećaj dodira pjesnik je trnce, popratnu pojavu kljenuti, nazivao balzamom. Stihovima budi svoje tijelo i moli ga da zasja svježinom gorskih vrela, da odjećom skriveno u šum lana, svojim dubokim osjetilima nijema i slijepa služe njeno tijelo.
"Pokretom nevidljivim si skinuo s mene tijelo i pred tobom je nag zatreperio moj duh."
To je vapaj nesretnika koji je pronašao put da sve svoje tuge i tajne pretvori u šum jezika koji kao simfonija univerzuma treperi u trenutku i postaje veza k umu.
Srce, tog sanjara, je utihnulo. Šop nas je napustio 1982. godine i krenuo za davno umrlim tijelom. Za njega smrt nije ni nepovratna ni tragična. Rub univerzuma nije granica koja lomi svjetlost, nego je svija. To je beskonačnost koja se širi u oblini, a naći se na rubu je približiti se mogućnostima apsolutne intimnosti, povratka u sebe.
Sic transit gloria mundi. Mjenja se slava svijeta. To ne važi za dušu koja nije poznavala granice ni države, dušu koja prebiva u malim kućicama svemira.
Tadijanović bi rekao:
Tko stoji na vrhu
Vrha svemirske Kugle?
Šopov pijetao!
http://umijece-vremena.blogspot.com
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=30742
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen