Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u eteričnom tijelu.

Ovo je isječak iz moje davno napisane priče, kolaža satkanog od snova, želja, žudnje i ljubavi. Priča se događa na vratima vremena, u zrcaljenu dva univeruma, dva svijeta u kojim oduvijek živim, u svijetu Artemide, vodičice moje duše i u svijetu svjesne spoznaje. Danas sam pokušala u par nastavaka obnoviti te davno napisane tekstove. U kristalnom biverzumu ljubavi se susreću dvije duše na multidomenzionalnim razinama. Iz drevnih mudrosti iznjedrena, sa novoizrastajućom znanosti sjedinjena ova priča se događa u univerzumu moga uma, ona je moj san obojen bojama moga neba, osvjetljen mojim unutarnjim suncem, iznjedren iz zagrljaja energije i materije, ona je izričajem materijalizirana moja snena duša. U jednom trenuku postojanja sam preživjela automobilsku nesreću, bila u komatoznom stanju i pričinjalo mi se da vidim moje eterično tijelo tijelo, da osjećam titranje kristalića aure i čujem simfoniju boja. Postojanje na dvije razine svijesti je čudesan doživljaj koji se ne zaboravlja, koji ostaje kao blještava slika u galeriji uspomena.

"Preživjela si prometnu nezgodu." začuh djedov glas i ugledah dobro poznati osmjeh u kristalnim zrcalima uma.
"Činilo mi se da sanjam" rekoh mu neshvaćajući još uvijek što se uistinu dogodilo.
"Prilično dugo si sanjala." smješeći se odgovori starac gladeći me po licu.
Osjetih kako ponovo tonem u san.
Tek kasnije, kada sam se oporavila, sam s djedom ponovo razgovarala o tom snu. Pričala sam mu o putovanju beskrajem i bezvremenom, o nekom čudesnom svijetlu koje me je nosilo u daljine, o tonovima koje sam čula i sama skladala u isto vrijeme.
"To se tvoje astralno tijelo oslobođalo iz okova čvrste materije i ti si čula do tog trenutka još nečujnu simfoniju univerzuma."
Tada baš nisam razumjela što mi je on time želio reći, ali tonove koje sam tada čula nisam nikada zaboravila, a danas znam da je to bila moja podsvijest koja se sjedinjavala s tonovima univerzuma. Očito sam tada bila na vratima smrti s kojih sam se vođena sretnom rukom sudbine vratila u život i počela ga svjesnije no prije dalje živjeti.
"Misliš li da me je duša onog podneva uistinu napustila?" nesigurno pitam misao koja me svojom mudrošću potsjeća na davni trenutak buđenja.
"Ona je bila tvoj spasitelj, poklonila ti je vrijeme izlječenja, povela te je na tvoje prvo putovanje beskrajem i dozvolila tvom misaonom "Ja" da se vrati u život. Od tog trenutka ti živiš u svijetu dokazanog i potvrđenog, prihvaćaš samo gole činjenice i tražiš ljubav, prostor i vrijeme izvan sebe." glas je dolazio iz svih uglova prostora u kojem sam se nalazila.
Prisjećam se ponovo tog sna, ali ovoga puta pokušavam svijesno čuti svoju podsvijest i ući u kvantni svijet mog postojanja. Titraji se preobražavaju u dobropoznatu oktavu, do, re, mi, fa so, la, ti, do. Osluškujem i međutonove, moje eterično tijelo se spaja sa tonovima velikog univerzuma i sklada simfoniju mog života. Povezujem tonove linijama i vidim uvijek nove geometrijske oblike, vidim kristale iz kojih izrasta arhitektura mojih misli. Superstrune plešu svoj ples i iz njihovog titranja, uz tonove oktave oni prelaze u spiralne i rotirajuće pokrete koji se sljubljuju s pokretima mog fizičkog tijela. Obasjano zrakama sunca moje tijelo blješti bojama sna. Vidim, kako duša univerzuma grli moje misli i zatvara krug mojeg postojanja u kristalnu kuglu sretnog trenutka spoznaje.
Superstrune titraju i ja nošena ritmom ulazim sve dublje i dublje u sferu postojanja. Na horizontu vidim oči neba, blještave zvijezde koje mi pokazuju put ka podsvijesti, onom, još uvijek, gluhom kolu mojih stanja. To je onaj dio mene koji još nepoznaje vrijeme i tek mišlju dotaknuto dobiva obilježja mog vremena, postaje moja svjetlosna dimenzija. Moje unutarnje oči vide titraje koje ja još uvijek ne osjećam. Ušla sam u svijet kvantne energije, vidim na koordinatama tri dimenzije i skakutanje najsitnijih čestica moje svijesti. To je moje prastanje, moje svjetlosno biće koje je postojalo prije svih kasnijih stanja. Odjednom vidjeh najsitnije čestice kako se okreću oko svoje osi i na poznatim koordinatama postaju valovi iz kojih izrastaju moje misone slike.
Ja neznam od kuda sam došla i kamo idem, ali tonovi koje naslućujem mi objašnjavaju zašto me glazba oduševljava i zašto me neka stara pjesma navodi na plač. Sve do sada naučeno se skupilo u ovaj trenutak spoznaje i ja osjećam da jedino tu u dubini moje sfere sve znanstvene istine postaju vidljive i razumljive. Tu su skrivene tajne dobra i zla, svjetla i tame, tek tu osjećam punoću zbilje i oslobađanje energije i nastajanje neutrina koji neopterećeni odlaze i spajaju moj mali univerzum sa velikim.
Na granici između svijesti i podsvijesti se lomi svjetlosna zraka moga unutarnjeg sunca i obasjava kristale u kojima se zrcali spoznati život i trenutak. S druge strane istine, u tamnoj strani doline moga dosadašnjeg života, se još uvijek krije arhetip, stranac koji me već godinama kao sjenka prati i tako skriven, pun još nespoznatih mogućnosti, određuje tijek mojega života.

Podsvijest nije đavolje čudovište, nego biće u kojem se krije lumen prirode, koji tek spoznat, uz pomoć emocionalnog uma, može izaći na svijetlo moje svijesti. Potaknuta tim otkrićem ja se pitam, tko sam ja. Što osjećam i na što mislim kada kažem Ja? To je sigurno najfascinantniji objekt svih znanstvenih istraživanja od kada postoji čovjek. "Ja", tajnovitost te riječi sadrži u sebi sve ostale prirodne, još ne razjašnjene, tajne. Gdje, u kojem djelu mene, u kojem od četiri tijela se nalazi to veliko filozofsko "Ja" koje u sebi sadrži sve moje misli, moje osjećaje, moju svijesti i podsvijest?
U tom trenu spoznah da je upravo tu u tom naizgled nedodirljivom svijetu skriveno moje vrijeme, stvarna energija mog postojanja, to vrijeme koje u vrtlogu čestica i valova određuje i oblikuje sva moja tijela, pretvara ih u kristalna zdanja koja su vidljiva tek očima duše. Iz te dubine mog postojanja izviru svi pokreti koji dodiruju moju svijest kao misao ili kao uzdah, kao kucanje srca ili kao korak. Bez spoznaje postojanja duše, onog emocionalnog uma ja nisam u stanju misao pretvoriti u osjećaj kojim mogu osjetiti zvjezdano tijelo, nisam u stanju osjete, izrasle iz osjetila, pretvoriti u osjećaje koje pamtim.

Slike, antička vaza na kojoj je oslikana Artemida, vodičica moje duše,
fotografija eteričnog tijela, meni nepoznatog autora,
Josephine Wall, slika lumena života, simfonije boja i kristalnog vretena univerzuma.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/zvjezdano-tijelo-oni-koji-su-bili-u.html
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=6880

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u Artemidinoj dolini.

Kada zatvorim oči vidim Artemidin hram, jedno od sedam svjetskih čuda, koje je uništeno ljudskom zločestoćom. U tom hramu je Heraklit izrekao svoju misao, Panta Rei, pred tim hramom, u mojim snovima, sretoh drevnog filozofa koji me je naučio da je život iznjedren iz drevne iskre koja je proširila svoje plamene jezike i slijedeći zlaćanu spiralu zakona zlatnoga reza, kao kristalno vreteno univerzuma stvarala kristaliće ljudske svijesti. Ovo  je isječak iz moje davno napisane priče, kolaža satkanog od snova, želja, žudnje i ljubavi. Priča se događa na vratima vremena, u zrcaljenu dva univeruma, dva svijeta u kojim oduvijek živim. Danas sam pokušala u par nastavaka obnoviti te davno napisane tekstove. U starim tekstovima su vodiči naših duša bili Diana i Bacus. Promijenila sam imena rimskih božanstava u imena Artemida i Dionizije, imena grčkih  bogova. Razlog promjene znaju samo oni koje me dobro poznaju, cijene i vole. Razlog je prebolan i o tome ne želim više pisati. Ona zbog koje to učinih zna razlog i neka to ona riješi sa svojom savjesti. U kristalnom biverzumu ljubavi se susreću dvije duše na multidomenzionalnim razinama. Iz drevnih mudrosti iznjedrena, sa novoizrastajućom znanosti sjedinjena ova priča se događa u univerzumu moga uma, ona je moj san obojen bojama moga neba, osvjetljen mojim unutarnjim suncem, iznjedren iz zagrljaja energije i materije, ona je izričajem materijalizirana moja snena duša.

Volio bih da me voliš

da budem cvijet u tvojoj kosi.

Ako si noć, ja ću biti zora

i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš

i da svi dani budu pjesma.

Ako si izvor, i ja ću biti

u živoj stijeni bistra česma.

Jure Kaštelan

Šaptao je pjesnik ovu pjesmu dok smo promatrajući kako se iznad našeg prozora pale oči neba tonuli u san. Pred mojim unutarnjim očima zadrhti vrijeme i kristali postadoše povećala kroz koja vidjeh najsitnije niti tek načetog sna. Valovi i čestice zasjaše i ja dotaknuh svjetleći trag koji me povede ka izvoru iz kojeg dolazi ljepota vjerovanja.



Dječak očiju boje sna, pogleda punog sunca i zvjezdanog neba se rodio u dolini zelene rijeke. Pored njegove koljevke je bdio Dionizije, bog vina i dobrog raspoloženja. Artemida je promatrala rađanje osjetila spiralnu dinamiku kristalnog vrtena, znala ja da se dječak rodio da bi usrećio svijet u kojem će živjeti. U svojim razgovorima sa Dionizijem je osjećala da se u dječaku njedri sunčana energija i poželjela je da se rodi djevojčica koja će se uistinu utopiti u toj kristalnoj kugli punoj harmonije. Slijedila je dječaka i Dionizija na njihovim lutanjima kamenjarom, obalom zelene rijeke, osluškivala njihove razgovore pod brezama, zaustavljala oluje kada je raskalašeni bog vina ponekada zakazao u svom bdijenju. Dječak je sanjao lijepe snove, susretao bijelu golubicu u svitanjima, dočekivao praskozorja sa vilama i osjećao da u njemu postoji netko koga dariva kristalima veselja, radosti i sreće. U jednom snu je bio na izvoru vode i susreo djevojčicu duge plave kose. Naslutio da je to san koji će ga prati cijeli život. Kada je djevojčica upitala dakle dolezi voda, odgovorio je jednostavno, iz zemlje. Ta rečenica je bila i ostala misao, kristalna nit koja će se provlačiti kroz njegov život. Artemida se nasmiješila jer znala da se tog dana rodila djevojčica koja će ga uistinu upitati odakle dolazi voda. Dionizije je znao da će se taj san ostvariti, jer je u jednom davnom vremenu u Artemidinoj dolini na jugu velike čizme vidio taj san, vidio je rađanje kristalne kugle biverzuma u kojoj se događalo alkemijsko vjenčanje, zagrljaj srodnih duša, iskrenje energije ljubavi. Artemida i Dionizije su u tim trenucima osjetili svoje poslanje, taj susret se u jednom drugom vremenu mora dogoditi. I dogodio se. O tome ću vam pričati drugi put.


http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=10905

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u duši još nerođenog djeteta.

Povratak je moguć samo tamo gdje smo uistinu već jednom bili i ja se evo vraćam na početak da bih još jednom osjetila ritam i osluhnula onu čudesnu sonatu po kojoj sam nekada davno plesala. Prisjećam se ritma jer ritam se u meni rodio prije mog istinskog rođenja, označio je početak, otvorio vrata životu i uveo me u četvrtu, svjetlosnu dimenziju postojanja, u moje prostor- vrijeme. To je bio ples bez osjećaja za ravnotežu, ples tijela koje još nije bilo tijelo, ples srca koje još nije bilo srce, ples mozga koji još nije bio tvornica snova, ali to sam ipak bila ja u svom malom univerzumu. To je bilo predivno doba igre u kojoj je vladao jedan jedini zakon. Ritmom ukrotiti kaos u sebi i prvim izdisajem osloboditi nagomilanu energiju, pretvoriti je u plešuću zvijezdu da zasja na nebu i nagovjesti moj dolazak na pozornicu velikog svjetskog teatra. Plešući prolazim kroz stotine tisuća godina, živim evoluciju primata u svim njenim fazama. Živim priču o evoluciji od čovjekolikih majmuna Hominida do Homo Sapiensa, jednu od najčudesnijih svjetskih priča.
To je priča o nama i ja spoznajem da je evolucija hominida bila naša jedina šansa da postanemo ono što jesmo, dakle šansa da životu poklonimo svijest. Preobrazba, iz koje je izrasla vrsta čovjek, je završila puno prije nego je čovjek počeo stvarati civilizaciju, svoju povijest i sudjelovati u kulturološkoj evoluciji. Osjećam kako se godine i stoljeća smjenjuju, milijarde njih se skupljaju u moj trenutak spoznaje i ja sam kristalna ćelija, molekula, ameba, riba, gušter, četvoronožac. Daljnjih dvjesta tisuća godina se smjenjuju vrste Astralophitekus, Homo Habilis, Homo Erektus, Neadertalensis, Homo sapiens i konačno sam ja, Homo Sapiens Sapiens, preživjela.
Osluškujem kako se majka smije i ja se smijem s njom, ritam njenih koraka je drugačiji od ritma mojih skučenih pokreta. Prostor koji sam si stvorila je premalen za ples kojim majka pozdravlja jutro, živi dan i suton, trenutke u kojima njen korak odzvanja u meni njenim blagim glasom. Mozak, postaje polako tvornica mojih snova. On titranjem svojih ćelija, buja i širi prostor lubanje dirigirajući novonastajućem orkestru superstruna novi ritam. Iz njega titraju novi tonovi svjetlosne muzike i rađaju se boje.
U devet mjeseci provedenih u majčinoj utrobi, mom malom univerzumu je skupljena cijela evolucija ljubavi. Nastala iz ljubavnog čina, moja prva ćelija je upila tu energiju u sebe i postala duplo biće iz kojeg će se razviti moja svijest. Svijest oblaći haljinu tek naćetog sna i pretvara ga u vrijeme rasta novih ćelija iz kojih titra neko novo, ali još uvijek moje vrijeme. Tijelo ga prihvaća, udružuje se s iskrenjem novonastajućih ćelija.
Osluškujem zvukove koji do mojih unutarnjih ušiju dopiru iz drugih svjetova. Tiha glazba "mjesečeve sonate" stvara ugodu u meni.
Tamo vani je lijepo, mislim i osjećam ugodu u tijelu, radujem se susretu sa tim još nepoznatim, ali ljepotom osjećaja naslućenim svijetom.
"Što misliš hoće li biti dječak ili djevojčica?" prepoznajem majčin glas.
"Sigurno će biti dječak." nepoznati tonovi nekog drugačijeg glasa dopiru u moju svijest. Tajnovitost tog glasa izaziva neki čudan osjećaj u meni. Moje ćelije zatitraše i ja začuh svoju misao.
"Ja sam djevojčica." a tek zaćete ruke i noge pokušaše dokazati moju misao.
"To je djevojčica, buni se na tvrdnju o tvom sinu." reče blagim tonom majka.
"Kada ja kažem da će biti sin, onda će se sin i roditi." glasu koji sam čula izazva u mojoj svijesti pobunu.
"Ti mene ne voliš." pomislih i u istom trenu se zapitah "Što znači riječ volim?"
"Ako bude dječak ja ću ga isto voljeti." majčin blagi glas mi objasni što znači ta riječ.
Osjetih toplinu u ćelijama, energiju koja ih izazva na daljnje sjedinjavanje.
"Ja sam djevojčica." vrisnuh nesvijesna da me majka još nečuje. No iako me nije čula njen glas me ponovo umiri.
"U meni raste sigurno djevojčica. Osjećam njene pokrete, ona pleše svoje gluho kolo u mojoj utrobi i najvaljuje svoj skori dolazak u svijet ljubavi."
"Što je ljubav?" pokušah uspostaviti vezu s glasom koji me je smirivao.
Kao da je čuo moj šapat, topli glas mi odgovori.
"Ljubav je najljepši poklon prirode, to je osjećaj koji je niknuo i sada sazrijeva u mojoj utrobi. Ljubav to si ti moja još nerođena djevojčice."
To je bio kraj jednog i početak novog zlatnog doba moje svijesti. Na ulazu u taj novi svijet me dočekuju anđeo čuvar s prstom zaborava, Sofija majka svijetla i tame i svježina zraka koja budi još jedan ritam u meni, ritam disanja. Prohujale su godine rasta, sazrijevanja i zrelost već pomalo u meni stari. Sljubljena s univerzumom ja sam, kao i mnogi drugi, prihvatila život i tajnom ovijenu istinu o uzroku našeg svjesnog postojanja. No ja se ipak sjećam, jedino što još čujem iz onog davnog vremena je glas majke i rečenica.
"Ti si LJUBAV draga moja još ne rođena djevojčice."
Tonovi jedne vječne melodije o ljubavi, zvuci Bethovenove sonate za Elizu me sjećaju na onu noć punu ljepote i mjesečine, trenutak u kojem sam saznala što je ljubav. Ljubav je pružila svoje meke dlanove i zatvorila život u vječni san o ljepoti postojanja. Čujem je u vjetru zapada, vidim je u očima neba, prepoznajem je u ljepoti ovog svitanja i u suncu, toj čudesnoj svjetlosti koja grli ovaj dan i nas u njemu.

slika, Josephine Wall 

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=24660

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u duši kristala spoznaje.

Pred nama se širio perivoj naših boja, boja našeg zajedničkog sna. Artemida nas je uvela u vrijeme poslije našeg vremena. Našli smo se u osjećanju osjećaja koji nisu opisivi riječima, za njih još nisam pronašla riječi, njih bih mogla izraziti tek svjetlosnom muzikom duše, simfonijom boja uma, mirisima srca. Nema tih boja, tih tonova glazbe, tih mirisa cvijeća s kojima bih mogla usporediti taj vrtlog kristalnog vretena i spiralnu dinamike mog unutarnjeg univerzuma. Artemida je blještala kristalićima sreće i šaptala istinu svoga poslanja. Odala mi je tajnu da je ona mjesečevim sjajem postala moja duhovna vodičica, da je ona ono svjetlosno prabiće u meni, da je ona ono duplo biće sa gozbe Bogova koje je pri mom rođenju sletjelo nad koljevku i u obliku anđela čuvara mi šapunulo da zaboravim zvuke koje sam slušala devet mjeseci u kristalićima plodne vode. Osjetih da je ona ženska energija u meni, anima koja me sretno vodi kroz stihije i moreuze, kroz životne oluje. Tko je animus u meni, pomislih i misao dobi oblik Dionizija, boga radosti i veselja. Da, to je ono Nitzscheansko sjedinjene umnoga i osjetilno- osjećajnog u univerzumu moga uma, pomislih, a pred mojim trećim okom zatreperi kristalna kugla sa početka priče. Vidjeh Artemidu i Dionizija u liku mene i dječaka očiju boje sna kako plešu ples alkemijskog vjenčanja. Pored nas su plesale druge kugle, cijeli perivoj je blještao bojom ljubavi, kristalićima našeg još nedosanjanog sna. Bio je to najčudesniji svjetlosni zagrljaj, najnježnije milovanje kozmičke energija, najtiša sonata mjesečeva sjaja. Vidjeh materijalizaciju želja, žudnji, čežnji i snova, doživjeh nastajanje rajskih poljana, izrastanje kristalnog drva spoznaje.

Slika, Josephina Wall

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u poklonu neba.

Artemida me odvela na gozbu Bogova. Uvela me u Platonovu misaonu sliku i dozvolila mi da postanem vizija nje same, njeno obličje sa sjajem mjeseca u kosi.  Pred mojim očima se matrijalizirala kristalna kugla u kojoj su plesala dva bića, anima i animus, svjetlost i tmina, muško žensko znamenje ljubavi. Iz nje je isijavala snaga kozmičke energije, kugla je bila dvorjanin Bogovima na tom simpozijumu mudrosti. Iz beskraja sna su izranjale i druge kugle, jedna za drugom su lepršale pred mojim očima. Svaka je iskrila drugu nijansu, Kristali su se uistinu rađali pred mojim očima. Čudesna muzika se širila prostorom i ja shvatih da čujem tonove nebeskih sfera, da vidim Pitagorine boje koje skladaju simfoniju univerzuma.  Artemida mi je šaputala istinu o tom drevnom susretu Bogova, o trenutku kada su odlučili da se rodi čovjek. U jednom alkemijskom treptaju oka doživjeh metafiziku uma, vidjeh pucanje kristalne kugle, odvajanje anime i animusa, a onda doživjeh zagrljaj duše i materije, alkemijsko vjenčanje iz kojeg su izranjale siluete ljudi koji su bili isti kao i bogovi. U čemu je onda razlika, pomislih i začuh Artemidinu misao. Razlika je u smrtnosti fizičkih tijela. Oni su se spustili na zemlju da služe božanskoj istini, nose u sebi iskru stvoritelja, iz koje se širi zlaćana spirala i stvara kristalno vreteno, njihovu besmrtnu dušu. U svakom čovjeku bdije neko božanstvo, dobra vila, anđeo čuvar koje ga brani, bdije nad njegovim životom i na kraju zemaljskog puta ga vraća u biblioteku Proustianu da tamo vjekuje. Shvatih da smo mi samo prolazno materijalizirana kozmička energija, da smo satkani od najsitnijih kristala univerzuma i da smo cijeli naš ovozemaljski život sjedinjeni sa izvorom.  Ali što ja sa ljubavi, sa tom čudesnom energijom koja me cijeli život ispunjava neizrecivom srećom? Ljubav je biverzum, kristalna kugla u kojoj se, voljom Bogova, razdvojena bića ponovo sretnu i sjedine u ljepotu i lakoću postojanja na zemlji.  A smrt? Šaputava svjetlost me preduhitri, umire samo fizičko tijelo! U tom trenutku predamnom zasjaše oči boje sna, oči u kojima se zrcalio cijeli univerzum i ja utonuh dublje u san.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u biblioteci univerzuma.

U aleji zelenog svjetla

smiješ osjećajima dozvoliti brzinu,

zaboraviti kočnice

i stići do broja 13

u prostor induciranih raspoloženja.

Tvoj smijeh ili suze,

tvoj mol ili dur

razlit će se akvarelom

u neprolaznost...

postat će svjetlost,

simfonija boja,

kristalno vreteno,

u vrtlog

koji će te odvesti u

biblioteku univerzuma

u čudesnu

Proustianu.

Svjetlost se širila beskrajem sna i postajala moja ljubičasta stvarnost. Artemida je ušla u bibiloteku Proustianu. Boginja, to čudesno bezvremeno biće koje već eonima bdije nad mislima i osjećajima izabranih u ovozemaljskom životu je jedne davne jeseni postala čuvarica mojih misli i snova. Osjećam njeno postojanje, čujem njen glas, vidim njenu siluetu u mnogodimenzionalnim slikama, kaleidoskou svijesti. Njen energetski omotač, njeno čudesno kvantno polje je puno nepostojećih boja, boja koje se mijenjaju u trenucima kada misli postaju osjećaji koje pospremam u galeriju uspomena. Artemida, materializirana bezvremenost moje duše, tajnovito vizualiziranje moje svijesti je snagom svoje neuništive energije u meni oduvijek stvarala kristalni dvorac iza zrcala svijesti. Biblioteka Proustiana je čudesno zdanje u kojem susrećem misli, čujem ih, vidim ih u bojama kojih nema u duginom spektru, bojama kojima još nisam pronašla ime, bojama koje se mijenjaju pri prelamanju svijetlosti u prizmi spoznaje. Osluškujem šaputavu svjetlost koja se pretvara u misao postaje lik onoga koji ju je jednom izgovorio, napisao, naslikao, pretvorio u skulpturu. Artemida u meni se smiješi i dozvoljava mi da uistinu komuniciram sa materijaliziranim dušama. Osjećam titranje qualije u sebi, energije koja vizualizira moje osjećanje osjećaja, ono najintimnije u meni, ono za druge nedodirljivo i neosjetljivo. Tada osjetih da to nije moja qualija, da je to ono nedodirljivo u duši koju sretoh u biblioteci Proustijani, u ovom bezvremenom gradu sanjajućih knjiga. U nijansama boja koje su izranjale iz duše Marcela Prousta osjetih okus malenih kolačića umoćenih u čaj. Madeleine postadoše opijajući miris Combreya i ja vidjeh svitanje, začuh buđenje umornog spavača u ljubičastoj svjetlosti sna. Spoznah da sam ušla u vječnost u kojoj nema vremena, da je sve samo trenutak u kojem se grli prohulo i sanja buduće stanje srodnih duša. Artemida me uvodi u vrijeme prije mog vremena, otvara mi vrata iza kojih se zrcale dostignuća velikih umova, svijet u kojem postoje samo mogućnosti i vjerojatnosti, univerzum vječnog svjetla u kojem odluka mijenja stanje i dokazuje mi da je sve, baš sve moguće. Spoznah da u tom svijetu ne postoje strane svijeta, da je to ona malena planeta na kojoj sunce nikada ne zalazi, da tu uistinu nema tamne strane mjeseca, da zvijezde uvijek sjaje mislima, idejama, željama, žudnjama, čežnjama, čuđenjem, ljubavlju bezvremenih duša. Predivan je to svijet, svijet iznjedren iz zagrljaja energije i materije, izrastao iz misaone snage i osjećanja osjećaja sretnih ljudi, svijet u kojem se zrcale svi prošli životi, svijet bez granica i sukoba, bez mržnje i zloćestoće, svijet bez kradljivaca snova jer je taj svijet uistinu samo veliki san prepun odsanjanih snova. Artemidina snaga je najčudesnija snaga koju dobih pri porodu, njena čudesnost boginje lova, lova na uvijek novu spoznaju u meni održava vječnu znatiželju. U biblioteci Proustijani se održava davna gozba Bogova u kojoj se duplo biće razdvojilo i krenulo na svoj ovozemaljski put tražeći svoju drugu polovicu, stvarajući najčudesniju energiju univerzuma, ljubav. Ali o tome ću vam pričati drugi put.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Artemida, Zagreb, 1987.

Slike, Freydoom Rassouli. 

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u vizualiziranju kozmičke energije.

Kada osjetimo snagu ove čudesne slike, kada spoznamo da je sve u nama i oko nas tek titranje ultrafinih struna kozmičke energije, kada čujemo da je sve tek simfonija čudesnih boja bezvremena, kada prestanemo vjerovati prodavačima magle, neznalicama koji kradu tuđe snove, kada spoznamo i osjetimo da čvrste živuće materije nema, kada spoznamo da se najčvršći dijamant nalazi u nama samima, Kohinor kojim, kao bakljom sa drevnog Olimpa,  kao svjetlosnim mačem vječnosti možemo razrezati i staklenastu zabludu vjerovanja u čvrstinu onih kristala, koje nam neki prodaju na sajmu pohlepe. Spoznajmo da su to nesretnici koji u svojim nebuloznim pričama o kristalnom štapu koji čini čuda, lažu. Spoznavši to tada smo se uzdignuli u više dimenzije svjesti i svjesni smo da uistinu čujemo muziku Pitagorinih nebeskih sfera. Grozim se od priča koje nas odvode u našem ovozemaljskom životu nedohvatne svjetove. Tek kada u sebi osjetimo snagu zagrljaja energije i materije, kada u sebi samima osjetimo rađanje kristalnog štapa, čudotvornog materijaliziranja kozmičke energije, tada smo možemo sami u sebi vizualizirati titraje tog vječnog zagrljaja neba i zemlje. Uonimo u vrtlog svog kristalnog vretena, osjetimo u sebi svjetlosno biće, Artemidu, Damjanu, Tamjanu, anđela, vilenjaka, sirenu ili delfina, tajnovita bića koja spajaju naša dva svijeta, kristalno vreteno koje nam titrajima svojim priča svjetlosne priče o kristalu koji se multidimenzijonalnom spoznajom g univerzumom uma eonima šeta. To čudesno svjetlosno biće poznato je čovjeku još od pamtivjeka, u uspomenama svojim skriva tajnovite slike vječno sanjane Atlantide, raspjevanih sirena, rasplesanih delfina, razigranih morskih konjića, tihih koraljnih sprudova, šaputavih arhipelaga sreće, sve ono što sretne duše u svojim snovima vide, sve što se već tisućljećima u dubini ljudskog uma kreće. Tada iznenada osjećamo susret srodnih duša, grle nas naša kozmička braća, pozivaju nas na spiralni ples da sjedinjeni izgradimo najljepši svemirski krijes. Okrijepu nam kinetička energija nudi, drevnu mudrost u znanje pretače, uvlači nas u iskonsko korijenje, izvor spiralne dinamike dodiruje, sklada simfoniju boja iz koje uvijek neke nove boje zrače, kristalno vrteneo u nama i svemiru nikada ne miruje. Osluhnimo šapate zlaćene spirale, uronimo u dubine oceana snova, čujmo tonove iz dubine, širine i visine koji nas kao sonar vode kroz bespuće svjetlosne dimenzije našeg postojanja vode, koji nam odaju titranje nevidljive aure u kojoj često živimo gluhi i slijepi. Zakoračimo svjesno kristalnim mostom satkanim od duginih boja, krenimo blještećim putevima unutarnjeg neba, vrtnjom kristalnog vretena, dozvolimo da nas u na tom putovanju prati naše svjetlosno prabiće, Artemida, Damjana, Tamjana, sirena, delfin, ili tek naša duša snena.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol Zagreb, 2006.
poglavlje "Misaone slike" str, 103.

Slika, vizualiziranje kozmičke energije  čudesne umjetnice umjetičkog kista, žene koja je bezvremene vizije vječno titrajućeg kristalnog štapa, vječno vibrirajućeg nebeskog vretena materijalizirala u svoj čudesni izričaj, Josephine Wall.

http://misaone-slike.blogspot.com/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše i vizualiziranje kinetičke energije.

Misao, osjećaji i svjesnost o duši i tijelu proizlaze iz pokreta, vječnog titranja bioenergije, naše životne energije koja svoj izvor ima u nedohvatnim daljinama univerzuma, u vjećnim titrajima nebeskog vretena, u bezvremenom plesu struna kozmičke energije. Vizije, misaone slike, koje pamtimo, su produkt njenog vječnog titranja u nama, životna energija sama slika te čudesne slike i prelazeći u kinetičku energiju njedri pokrete u nama. Kada životna energija poprimi oblik osjetilnosti mi osjećamo bol, mirise, okuse, čujemo zvukove, a kada poprimi oblik osjećajnosti onda osjećamo tugu, sreću, radost, veselje. Pokušajmo stvoriti misaonu sliku same životne energije, vizualizirajmo osjećanje osjećaja našeg pokreta.



Zamislite da koračate asfaltom i vaš korak se sljubljuje s njim, pretvara asfalt u rijeku koja sobom nosi korak, postaje put svile, a tijelo u prostoru ulice postaje lepršavi leptir koji ostavlja svilenkasti trag koraka. Hodajući pokušajmo osjetiti kinesferu, auru, prostor koji svakim svojim pokretom stvaramo oko sebe, a ona nas prati i mijenja svoj oblik svakim našim korakom, sjedinjujući u sebi dušu, tijelo i pokret. Kinesfera, aura je nestabilna i promjenjiva, ali uvijek uz nas. Ona nas brani od vanjskin uticaja kao što sfera brani našu plavu planetu od neželjenih uticaja iz univerzuma. Svaki novi korak je novi poticaj, uvijek nestabilnost koja teži stabilnosti i pri tome ne ostvaruje apsolutni nego uvjek nestajući i nastajući prostor naše aure, uvijek novu vrtnju našeg kristalnog vretena. Heraklitove riječi PANTA REI se tom spoznajom potvrđuju. U nama i u svijetu u kojem živimo stalna je samo vječna promjena.


Kinetička energija, iz koje proizlazi i naša misao o njoj, je samo prolazno stanje, trenutak, treptaj oka, zlatni rez u našem svjesnom postojanju. Mi možemo misliti tijelo u pokretu, ali to nije dugotrajna misao nego proces razmišljanja o njemu, tijek misli koje, kao pokretne slike, stvaraju igrani film naših koraka. Jedan naš korak na asfaltu koji smo zamislili kao rijeku je samo trenutak, djelić cjelokupnog hoda, koji najavljuje drugi korak i pretvara se u energiju našeg hodanja. To je energija koja, ni u jednom ljudskom jeziku, nije našla svoj istinski izraz jer još uvijek, ni u jednom ljudskom tijelu, nije pronađena spona koja bi korak i jezik povezivala. Postoji samo dinamička spirala koja nas povezuje sa sferom grada kojim šetamo i mi smo svijesni svog hodanja. Pokušajmo u našem utjelovljenom umu pronaći neke još neotkrivene puteve po kojma bi osjetili zvukove pokreta u sebi. Tonovi koje čujemo u sebi i neposredno uz sebe nastaju posredstvom spiralne dinamike i istovremenim preobražavanjem životne energije u osjetilnu, mi čujemo zvuk. Disanje, smijeh, plač, izgovorena riječ, svi šumovi i zvukovi našega tijela izviru iz osnovnog vrela, vrela iz kojeg izviru titraji naše životne energije. Vrulja vrije i za nas nečujno žubori potokom, ključa rijekom, i u velikoj delti onog nedohvatljivog u nama sljubljuje se s oceanom našega života.
Jednom poželjeh čuti tonove koraka, ne one vanjske koje čuje svatko kada potpetica dotakne asfalt nego unutanju glazbu, simfoniju njegovog nastajanja u meni. Uspoređujem taj proces sa tonovima koje čujem kada morski valovi udaraju o hridi. Vidim spiralu u kojoj nestaje zadnji val, spiralu iz koje se more ponovo širi i šumi i vrije u isto vrijeme. Želim čuti kako zvuči način nastajanja spiralne dinamike unutar moje aure. Kakvi su tonovi ramena kada se ruke njišu u hodu, a koje tonove proizvode kukovi i koljena kada ubrzam korak i kada ga ponovo usporavam. Pitam se sudjeluje li ta za mene nečujna muzika u stvaranju simfonije univerzuma koju čuju samo anđeli.

Misao je ponekad okrutna u svom nastajanju i svojoj dinamici. Svojom prevrtljivošću nas često iskljućuje iz samog procesa njenog nastajanja. Nečujna i nijema, misao prelazi u sliku koju pamtimo, ali nam nedozvoljava da je čujemo. Pokušajmo je zaustaviti u trenutku i osjetiti romor njenog nastajanja. Tada otkrivamo svoju unutarnju gluhoću. Sjetimo se Bethovena. Gluhi slušaju očima i dodirom, čuju emocionalnim umom. Pokušajmo naučiti slušati drugačije, pokušajmo probuditi sinesteziju u svojoj samoosjetilnosti i samoosjećajnosti. Tada čujemo kristalno jasnu ljepotu izvora pokreta u sebi. Bjelina njegovih kapljica vibrira cijelim tijelom i mi čujemo plavetnilo žubora potoka, kobaltno ključanje rijeke i čujem tišinu delte koja prelazi u modre šumove beskrajnog mora i odjednom osjećamo lakoću koraka.

Kinetička energija u nama je obojena duginim bojama. Pokušajmo slušati boje. Svijesnim uključivanjem osjetila vida možemo čuti zvukove onog inače nečujnog u nama. Naša aura je puna boja koje tada čujemo i ritam naših koraka u asfaltu slijedi plavetnilo žubora potoka njegovog nastajanja, trčimo po taktu kobaltno plavog ključanja rijeke, usporavamo hod tišinom delte i modrom bojom šumova mora. Čujemo boje u sebi i prisjećamo se tonova Gerschwinove "Rapsodije u plavom".
Ritam naših koraka se mjenja, na izvoru plavetnilom ozvučena rapsodija određuje dinamiku kinetičke energije i doista pretvara naš hod u ples na asfaltu. Tada nam odjenom postaje jasno da smo po zakonima prirode izrasli u čovjeka, to čudesno svijesno živo biće, biće koje u sebi nosi cijeli svijet. Kao u kaleidoskopu u nama titra energija snagom spiralne dinamike i potvrđuju se zakoni kvantne fizike sa zakonom zlatnoga reza, mi postajemo svijesni našeg postojanju u Božjem snu i osjećamo da je cjelina više od zbroja njegovih djelova jer svaki njen djelić posjeduje sve karakteristike cjeline.


"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje, "Zlatni rez" str, 33.
poglavlje "Misaone slike" str, 103.
poglavlje, "Svijest o umijeću pokreta" str, 143.
poglavlje "Spiralna dinamika" str, 145.

Slike, Freydoom Rassouli, Salvatore Dali- art, Gilbert Williams.


http://zlatni-rez.blogspot.com/
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=29094

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u šapatu, De te fabula narratur

Čovječe, ti si mjera svih stvari, o tebi se priča u ovoj priči.

Dorifor, Kopljonša je brončana skulptura mladog atlete, koja nam dočarava spiralnu dinamiku kristalnog vretena iznjedrenog iz vrtloga kozmičke zmije koja nas eonima grli svojim titrajima. Tom skulpturom je Poliklet želio u promatraču probuditi spoznaju za harmoniju pokreta koja proizlazi iz kozmičkog zakona, zakona zlatnog reza i spiralne dinamike čovjekove životne energije. Statua je izrasla iz dinamike Polikletovih osjećnja osjećaja, njegovog osluškivanja šaputavo titranje legendarnog kristalnog štapa koji se umnogostručen nalazi u svakom čovjeku. Dok je promatram u meni se budi osjećaj za ljepotu i sklad građe ljudskog tijela, pričinja mi se da na njoj vidim zagrljaj duše i tijela, zagrljaj energije i materije, tajnovito gnjezdo iz kojeg se rađaju kristali i sjednjuju sa spiralnom dinamikom univerzuma.
Da posjedujemo osjetilo kojim bi zaista gledali, slušali, mirisali ili dodirivali pokrete tijela, osjetili bi da nijedan pokret nije linearan, vidjeli bi da je spiralno - valovit, osluhnuli bi priču koju nam kristalni štap priča, čuli bi otpor zraka, mirisali prostor iz kojeg on izvire i dodirivali tragove koje za sobom ostavlja. Pošto ne posjedujemo to osjetilo probudimo u sebi svijest o trenutku, svijest o tom našem osobnom ovdje i sada, zamislimo spiralnu dinamiku misli, pokušajmo osjetit ritam svojih pokreta i slijedeći zlaćanu spiralu proizašlu iz zakona zlatnog reza spoznati trodimenzionalni prostor u kojem ritmički titraji naše životne energije oblikuju u nama i oko nas dimenziju našeg osobnog vremena, svjetlosni zagrljaj trenutka svjesne spoznaje. Spiralnu dinamiku objašnjavamo činjenicom da svaka prostorna jedinica posjeduje uvijek dva pola, koji se pokretom međusobno nadopunjuju. Tu pojavu srećemo u prirodi. Magnetsko polje sa sjevernim i južnim polom, električno polje sa minus i plus polom, stvaranje oblaka sa ciklonom i anticiklonom, atomi s protonima i elektronima, čovjek sa unutarnjom i vanjskom stranom svojih udova te ljevom i desnom stranom tijela, zagrljaj suprotnosti u nama, anima i animus u duši, muško ženski princip u mudrosti svjesnosti, svjetlosni zagrljaj spoznaje.

To je vječna dinamična simetrija u prirodi, vječna vrtnja kristalnog vretena, koju su  Kinezi u svojoj filozofiji, nazvali yin i yang, međusobno djelovanje ta dva suprotna pola postojanja, izvor iz kojeg izvire Tao znanosti i Chi, životna energija. Po principu spiralnog gibanja nastaje dinamika pokreta tijela i uspostavlja se unutarnja i vanjska dinamička ravnoteža čovjekovog postojanja u svijetu u kojem živi.
Proučavanjem anatomije pokreta spoznajemo činjenicu koje, u svakodnevnom životu, nismo svjesni. Svaki, pa i najmanji pokret našeg tijela izranja iz zagrljaja duše i materije, iz vrtloga kristalnog vretena i širi se po principu spiralno- valne dinamike. Pri svakom pokretu unutar zgloba iz kojeg on kreće je, pored sastavnice jednostavno spoznatljivog savijanja i ispružanja zgloba, uključena i sastavnica rotacije zglobnih dijelova, a u vremenu trajanja pokreta i sastavnica ritma njegovog izvođenja. Prema tome naše psihičko, duševno i fizičko djelovanje u svakodnevnom životu proizlazi iz zagrljaja energije i materije, iz spiralne dinamike svih naših tjelesnih ustrojstava. Da bi stvarno to spoznali i u sebi probudili svijest o tijelu, duši i pokretu moramo si stvarati prostorne, misaone slike pojedinih dijelova tijela.
Zbog spoznaje skladnog sjedinjenja duše, tijela i pokreta sa prostorom to bi trebale biti slike kristalnih kugli u koje ćemo smještati glavu i vrat, ramena s rukama, kralježnicu i prsni koš, zdjelicu i kukove s nogama. Zamislimo zlatnu spiralu, slijedimo njen dinamički put po zakonu zlatnoga reza po kojem je naše tijelo građeno. Krajnju točku, za nas vidljive i izračunljive zlatne spirale nazivamo oči Božje. Zamislimo tu zadnju točku kao vrelo iz kojeg izviru naši pokreti, kao vrelo iz kojeg izvire kristalno vreteno iz kojeg se šire pokreti našim tijelom. Takvih kristalnih vretena ima mnogo u nama, svaki zglob je vrulja u sredini kristalne kugle. Zaronimo li u taj izvor tada osjećamo da u zglobu vlada dinamička ravnoteža i da je zglob izvor spiralne dinamike, kojom pokret dalje usavrašva sklad prostora zgloba, a time i harmoniju u prostorima duše i tijela i na koncu harmoniju našeg postojanja u univerzumu.  Svijest o pokretu nije statična slika tijela u pokretu, nego je to proces koji se razvija šaputanjem kristalnog vretena, dinamikom naših misli i osjećaja. Gibanje nije ni trenutačno ni prolazno stanje materije, nego je njena jedina stvarnost. Mi nemamo osjetila za osjećanje materije, mi ne osjećamo kožu, ne osjećamo mišiće, ne osjećamo kosti, mi osjećamo tijelo kroz ritam i dinamiku titraja kozmičke energije, dakle vječnih pokreta unutar tijela.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje, "Zlatni rez" str, 33.
poglavlje, "Svijest o umijeću pokreta" str, 143,
poglavlje "Spiralna dinamika" str, 145.

http://zlatni-rez.blogspot.com/
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=29094

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u utopijama ljudskog uma.

Utopije drevne, čudesna zdanja koja koja nosimo u duši, treprave zvijezde neba ljudske duše, željene sanjane, vječno tražene Atlantide, Arkadije, Države sunca, Čiste zemlje. Predivno je lutati tim postajama ljudskoga uma i sanjati, da, sanjati da sve te utopije jednoga dana prestanu biti utopije. Kada čitam ta drevna djela imam osjećaj da se sve te željene zemlje nalaze u nama samima , da ih samo treba odkriti, da treba znati zaplivati oceanom života, zaroniti u dubinu sebe, zakoračiti u Platonovu Atlantidu. Vinuti se ka unutrašnjem suncu i osjetiti toplinu Campaneline države sunca, zaustaviti se u dolini kristalnih suza neba i oživjeti u sebi Arkadiju, uspeti se na krov svijeta i na svjetlosnoj planini svoga srca spoznati da se Čista zemlja nalazi uistinu u dubini našeg srca.
Shambalsko kraljevstvo, kraljevstvo Tibetanskog srca, eterički svijet njihovih snova. Ne to nije zemlja koju možemo pronaći na zemljopisnim kartama, to nije zemlja koja je jednom postojala u prostor-vremenskom kontinuumu kojega poznajemo.
Čista Zemlja, Shambala postoji kao i Atlantida, Arkadija i Država sunca, negdje na nekom duhovnom nivou, u našoj duhovnosti, u nekoj još ne spoznatoj dimenziji duše. Shambala, taj divovski lotos i njegovih osam latica se smijestio u snijegom pokrivenom planinskom lancu. U središtu lotosa je, poput prašnika usred cvijeta, smješten grad Kalapa, pun čudesnih dvoraca izgrađenih od zlata, srebra, smaragda, biserja, tirkiza, koralja. Zrcala na vanjskim stranama palača bliješte svjetlošču, a kristalna svjetla na njihovim stropovima omogućavaju stanovnicima da vide cijeli univerzum i bogove sunca, mjeseca, bogove u koje su oni vjerovali.
Tradicionalni tibetanski izvori daju opsežnan opis najvećeg dvorca, dvorca u kojem je stolovao kralj Shambhale, a taj opis me podsjeća na opise koje sam sretala u opisima Samsare, kotača života:



"Dvorac je četverokutnog oblika i ima četvora vrata. Uzduž koraljnog ruba okolo vanjskih zidova plešuće su božice. Palača ima devet katova i okrunjena je na vrhu zastavom i kotačem Dharme sa jelenom i košutom sa svake strane. Postoje tri prstena koja okružuju palaču čineći je osobito lijepom. Također ima reljefe od tekućeg Jambu zlata, kao i viseće i poluviseće ornamente od bisera i dijamanata. Na vrh vanjskih zidova su viseći srebrni ukrasi i ispupčene tirkizne grede. Prozori su od lapis lazuli. Vrata i grede su od smaragda i safira. Ima zlatne zastore i stjegove, a krov je od dragulja i kristala koji proizvode toplinu, dok je pod od kristala koji proizvode hladnoću. Stupovi i noseće grede su od zebra-kamena, koralja, bisera itd. Također ima mnoga druga neprocjenjiva čudesa kao npr. neiscrpnu vazu sa blagom, kravu koja ispunjava želje, žito koje se nikada ne može sasvim požeti i drvo koje ispunjava želje."

Da, odlutajmo na svjetlosnu planinu naše duše, zaustavimo se na njenom vrhu, zakoračimo u kristalni dvorac svijesti i divimo se divimo se ovom čudesnom svijetu u kojem sretni živimo. Čuđenje, taj čudesni osjećaj djeteta u meni, pjenušavi koktel osjećaja izmješan od kapljica sna i jave, od plavetnila neba i zelenila vlati mlade trave, od cvrkuta veselih ptica i kristalića ljubavi prave. Čudim se sebi i cijelome svijetu kada osluškujem sretna simfoniju boja, kada uranjam u jutarnji ocean blaženstva, kada ćutim vrulju u dubini sebe, vrulju u koju se slijevaju ponornice osjećanja osjećaja savršenstva, kada u oba moja oka uranja kristalno jasna svjetlost i širi se dubinom duše i od ljepote, blještavila i sjaja za svjesnu spoznaju postaje tanovita i preduboka. Začuđena ljepotom spoznaje i nježnošću svjetlosnog zagrljaja svijesti čudim se tek naslućenom danu i čujem šaputavu svjetlost u beskraju unutarnjeg neba, zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše. Tada začuđena ljepotom sretnoga trenutka, čuđenjem odgovara moja još snena duša, čudim se kristalnoj ljepoti čudesnog oblutka koji u sebi krije svijet čiste svjetlosti, svijet lijepih osjećanja, svijet ljubavnog zanosa, svijet bez straha, svijet bezvremena. I tako se čudim cijeli dan koji zavoljeh buđenjem, i prisjećam se stiha predivne pjesme, pjesnici su čuđenje u svijetu i uranjam u antologiju ljubavne poezije i čudim se, čudim se sretna sretnom životu kojim su me suđenice nad koljevkom rođenja darovale.

slike, oslikane utopije umijećem umijeća Gilbert Williams, sanjara još uvijek nedosanjanih snova i
slika puta ka Shambali meni nepoznatog autora.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.webstilus.net/content/view/9227/70/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u vrtlogu kristalnog vretena.

Uranjam u misaono- osjećajni univerzum, u ocean snova i vidim plavu ljepoticu kao na dlanu i uspoređujem ja sa Platonovom tajnovitom još uvijek ne pronađenom Atlantidom, pa onda sa kasnije napisanom Campanellinom zamišljenom "Civitas solis", državom sunca smještenom na daleki, ali postojeći otok, na Sri Lanku, pa vječnom Arkadijom, željenim Rajem skrivenim na grčkom poluotoku. To su svijetovi u kojima vladaju Znanje, Mudrost i Ljubav. Probuđena svijesnost nam omogućava spoznaju da smo doista rođeni u predivnoj oazi univerzuma, u sunačanoj državi snova, na pleneti sanjajućih ljudi. Mi smo čestice snage, mudrosti, sreće, mira i ljubavi koje stvaraju ovaj čudesni svijet. Sri Lanka i Arkadija su nam dostupne, one i danas postoje, ucrtane su na geografskim kartama i prestaju biti interesantne, njima se više ne pišu poetski tekstovi. Teorije o Platonovom drevnom mitu se redaju, rađaju se nove teorije, tiskaju nove sanjajuće knjige. Svi autori slijede Platonovu ideju, osjećaju snagu iskrice njegovog neba, pitaju se je li Platon Atlnatidom želio dokazati da je Grčka civilizacija bila prva u univerzumu, antopozof, Rudolf Steiner vjeruje da su Atlantiđani posjedovali moć sadašnjeg trenutka u kojem su zaustavljali tijek rijeke vremena, noviji filozofi se pitaju, je li Atlantida možda današnja Amerika, je li drevni mit uzrok rađanju desničarskog nacionalsocijalizma i uzrokom ubijanja nedužnih, ezoteričari i alternativci vjeruju da se u nestalom kontinentu krije alkemijski kamen mudrosti i života, kristalini štap vječnosti, .piramida izlječenja. Tisućljetna utopija je još uvijek poticaj na razmišljanje, traganje, traženje, poticaj mnogima da sanjaju nedosanjani Platonov san, da traže izvan sebe čarobni kristalni štap, da mu pripisuju nadnaravna svojstva, da očekuju čuda od kristala izvan sebe ne osjećajući u sebi kristal iz kojeg su nastali.



Izgubljena u vremenu, rođena u jednom drevnom snu

u širinama bezvremena, otok sreće, utopija svima znana

zarobljena u željama, stisnuta na beskrajnoga oceana dnu

nestvarna, a stvarana, željena čaroalija još iz antičkih dana.

Izmišljena, oplakana, opisana, opjevana, oslikana, nedosanjana,

moreplovcu nedohvatan dalek cilj, pustolovu tek misaona bova

za sidrenje duše u nepreglednom beskraju jecaja Tihog oceana,

u vječnosti umu nečujnih šapat i davno napisanih slova,

u kristalima nedosanjane sreće, žudnji odana,

oduvijek skrivena u dubini snova.

Taj davno izgubljeni otok, nedosegnuta točka vječnog mira,

vječna maštarija srca poziva u zagrljaj spokoja i sreće,

morske strune trepere, nebeska joj harfa himnu svira,

sirene pjesmom zaluđuju vjetar što jedra pokreće,

čarobni zvuci miluju želje, svaka nota srce dira,

u dubini duše snene žudnju za njom pokreće.

Zatvorimo oči i uši, gledajmo i slušajmo srcem, slijedimo zov zlaćane spirale, taj čudesni zov stražara vremana, osmijehe delfina, vječnih čuvara otoka sreće, ljubavi i mira vječno traženog u izvan sebe, otoka kojega nema na morskim kartama, koji je ucrtan u galeriji naših sjećanja, u lijepim slikama slikara sanjara. Osluhnimo vječne uspomene, šaputanje mudrost i ljubavi, nečujnu vrtnju kristalnog vretena, melodiju davno skladane utopije koja svjetlosnom muzikom svijesti prestaje biti utopija. Osluhnimo, to naše srce pjeva pjesmu vječnog oceana, kljetke, te ogrulje uzdrhtale svijesti pjenu sreće šire tijelom, slijede mjesečeve mijene, oseka i plima, sjenke prohujalih i dolazećih dana, uspomene se sa sretnim trenutkom se mire. Atlantida spava, nježne snove snuje, a mala sunca u dubini naše duše umnožena i veselošću srca njegovana, kristalni krugovi blješte sjećanjima, obasjavaju geometriju željenoga grada, mramorne zidove cvijećem i plavim lazurom neba oslikane, zagljajem delfina i sirene opjevane, plesom pastira oko vatre obogaćene, osmjesima sretnih ljudi osmišljene. Da, kristalno vreteno, Atlantida, država sunca, Arkadija, te vječno sanjane zemlje su ucrtane u kartama našeg univerzuma, one su doista pune čarolija o kojima možemo i budni sanjati, a onda ih osjećati i živjeti.

Slike, Josephine Wall, Geja
ilustracija "Dolazak u Atlantidu" iz jednog dječjeg crtića, autor mi je nepoznat i
Gilbret Williams, Atlantida u snovima sanjara. 

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=19343
http://www.webstilus.net/content/view/8823/70
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/05/atlantida-sniva-svoj-san-u-nama.html

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše ozrcaljene u kristalima snova.

U dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim dubinama postoji očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih utopija, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica koja u sebi čuva svako preživjelo duševno stanje, zagrljaj duše i materije, ljubavni zagrljaj anime i animusa, svjetlost i tmina, contraria sund complementa, muško žensko sjedinjenje zanosu i ljubavi svijeta, vječna igra plusa i minusa, energije i materije u tijelu tom kristalu bezvremena.  Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, ocean života nečujno šumi, iskre se kapljice i ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi srce zovom stražara na portama Atlantide, jezikom ljepote legendarog Pana u dolini sanjanoga Raja, toplote i dobrote u dolini sunca, dinamikom kristalnoga štapa, titrajima kristala svijesti vječno govori. Na beskraju tog sanjanog svijeta, kao oči neba, kao zvijezde bajne, kao tajanstveni koraljni sprudovi cvijetaju čudesni cvijetovi i opojne mirise svevremena dušom mojom šire. Na tlu njegovom vlati morske trave žive treperavu sreću, nježne i vrijedne kao strune nebeske violine, dotaknute prstima sudbine, vječnu simfoniju boja srcu skladaju.

Da, postoji duboko u meni jedna svjetlost tajna, treperava istina što, kao leptirasta kočija, nepreglednim daljinama snena jezdi, dok se tim čarobnim beskrajem lahor ljubavi širi i uvijek čudesnim milovanjem ranjeno srce smiri, sve kristalne suzu pretvara u Kastalski izvor tajastvene Muze. Svaki dodir svjetlošću svojom, svjetionikom na morskoj hridi nježno iskri, da kočija iz kozmičkog cvijeta, iz zagrljaja Eterina carstva iznjedrena ne zaluta u tugom i strahom izazvanim olujnim noćima, u vječno vrtećem kotaču života, onog davno nam obećanog svijeta. Da, postoji jedno mjesto u dubini mene, satkano od želja, žudnji, čežnji, mjesto jedno tajno, skovano od uspomena zlatnih, kristalima snova kristalno se sjaji, dahom života svilu leptirastih krila usmjerava ka žalu, da opet otvori školjkicu malu, da biserima drevnim novi biser rađa da nikada ne potone ta čudesna ljubavlju vođena, snovima branjena, žudnjom, čežnjom i željama usmjeravana, od kristanih niti isprepletena, životna lađa.

slike,
Gilbert Williams, sanjar vječnih utopija, vizionar vječnih vizija, umjetnik umijeća čovjekovog bezvremenog univerzuma, slikar ljudske duše beskraja.
Josephine Wall i njena leptirasta princeza koja živi u našim snovima, u našem malom kozmosu punom malenih leptira i kristalnih cvjetova.


http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.webstilus.net/content/view/10655/65/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u svijetu marioneta svjetlosti.

Trenutak istinite spoznaje, iskrica u beskraju duše, rađanje novih zvijezda na nebu postojanja, treperava svijetlosna muzika, ljuljačka na kojoj se igraju svjetlost i njena sjena, ljubičasta sjenka ljubičaste svjetlosti snova, svjetlosna  marioneta na nitima ljubavi, opojni miris sna, zvjezdana staza sreće po kojoj ulazimo u dubinu svoga srca i spoznajemo čudesn u igru lutkice na koncu, veselu pojavnosti u sebi i počinjemo razlikovati istinu od zablude, počinjemo istinski živjeti. Svako jutro kada se još snena utopim u zagrljaju ljepote, kada me dotaknu mirisi života, kada začujem melodiju srca, kada osjetim, u dubini očiju boje sna, iskrenje dobrote, odlučujem se uvijek iznova za ljubav. To je trenutak iskrenja novih osjećaja, osjećaja koji potvrđuju stara, to je raskrižje beskraja, porta koja nove puteve ka srcu otvara. Tada se u kristalnom dvorcu postojanja, u treperavoj duši mojoj, u srcu, još uznemirenom od sanja, zrcali marioneta sretnoga trenutka, lutkica željenog trenutka, željena sreća u sreći tvojoj. Svaki novi trenutak je nova istina o postojanju, nova ljepota u iskrenju života, sunce i mjesec u zagrljaju, svijest i podsvjest u milovanju. Marioneta sreće izrasta iz fontane ljubičaste svjetlosti, iz zdenca vječnog života, njegova i moja slika u kolažu boja, svjetlost i moja sjenka zagrljene u suzama neba, blještave u kapljicama sunca sretne u kristalima sna, u zvjezdanom šapatu duše, u osjećanju osjećaja zatvorene, u ljepoti života pretvorene u ljubav. Duša svijetlosti je njena energetska količina, kristalna suza na licu vremena. Kvanti, sićušni paketići koji plešu svoj vječni ples u svjetlosnom zagrljaju vremena. To su one iskrice koje vidimo tek unutarnjim očima, srcem. Tada postajemo sudionik, promatrač u nastajanju i održanju života. Vjerojatnost je veličina koja objašnjava svaki slučajni događaj za kojeg ne postoje sigurne pretpostavke, događaj koji nije mjerljiv, izračunjljiv niti dokazljiv. U vječnom plesu svjetlosti i tmine u zagrljaju univerzuma i svijesti, duše i materije, na pozornici velikog svjetskog teatra mjerač vremena igra veliku ulogu, ali na sceni mikrosvijeta, u svijetu zvjezdane prašine, promatrač postaje sudionikom trenutka i igra glavnu ulogu. Bez čovjeka i njegove multidimenzionalne svjesti taj magloviti svijet beskraja u kojem svjetluca zvijezdani pjesak i ocrtava svoje mliječne puteve, bi živio svoj nevidljivi, samostalni život. Sudjelujući svijesno u tom svijetu mi otvaramo vrata svijesnosti i spoznaje, postajemo trag svijetlosti, zvjezdana prašina, kristalni cvjetovi, simfonija boja, vječni putnici tajnovitim stazama spoznaje. Tu onda uistinu susrećemo nebeske vrance koji nas nose prostranstvima sna, tada uistinu živimo kozmologiju, stvaramo je, spoznajemo dušu svijetlosti, osjećamo je, postajemo radosne marionete njenoga carstva, svijesni da smo dio nje, da smo kristalna iskrica vječnosti.

Slika, Josephine Wall


http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/06/varijacije-na-temu-agonije-i-ekstaze-i_19.html
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=46597

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u srcu Gejinom.



"Lijepa si zemljo moja, i skladna ko vodarica

S krčagom na glavi

Bijela stada i lađe na pučini

I zuj pčelinjaka i ulje maslinika

Volim tvoje svijetle pjesme i tužne

U kojima me majka zibala

Svjetlost tvoju-ovo proljeće što je moralo doći.

Proljeće tvoje i naše"

Jure Kaštelan

Dogodilo se iz ljubavi, iz svjetlosnog zagrljaja, iz kozmičkog poljupca,

dogodilo se prije početka vremena,

dogodilo se da bi se dogodilo vrijeme,

da bi se dogodio prostor,

da bi se dogodila svijest svijeta i čovjek.

Jedna je malena svjetleća točkica,

dotaknuta nevidljivom rukom sijača zvijezda,

zaplesala svoj vječni ples,

zatitrala je ljepotica beskrajem Božjeg sna

iskreći kristalima ljubavi

utonulu u svemira vjenčanu postelju.

Ta prva bračna noć,

ljepota snom sna okrunjena,

ljubavlju ljubav sjedinjena

iznjedri vrijeme i prostor,

svijest i savijest,

tugu i radost,

djete veselja i sreće,

najnježniji san Božjega sna,

čovjeka.

Geja, žena, majka nad majkama,

iz iskre rođena,

treptajima neba njegovana,

ljubavlju sna osmišljena,

srcem u srcu ranjena

bukne vulkanima,

zatutnji potresima,

zaplače poplavama,

ali uvijek ostaje nježna i snena u darivanju dobrote i vječne životne ljepote.

Geja, boginja i žena,

majka iz svjetlosti iznjedrena

roditeljica i hraniteljica snova

i

na paperju mekom Božjega djela

nježna koljevka

čovjekovom zadnjem, ali vječnom snu.

Slike, Josephine Wall 

http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2008/02/u-kuli-babilonskoj.html
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28465