Sjedila sam u kupeu vlaka koji je kretao prema jugu. Muškarac visok i taman uđe u i smješeći se sjede preko puta mene. Osjetih tajanstveni nemir, tijelom je potekao šampanjac, u srcu zatitraše leptiri. Je li ovo ljubav?, upitah se zbunjena iznenadnom erupcijom nećeg bezimenog što se budilo u meni. Pogledah u njegove oči i začuh glas koji me je vrati u prošlost.
Moj djed je stajao na vratima vagona vlaka koji nas je vozio prema jugu. Bilo mi je tek pet godina i bila sam užasno žedna nakon duge vožnje uskotračnom prugom koja kao da nije imala kraja.
"Jesi li natočila vodu? Vlak kreće za par minuata."
"Nisam našla slavinu "
"Ne treba ti slavina, ovdje se voda pije s izvora" reče mi dječak tek nešto stariji od mene.
"Pokaži mi izvor"
"Zar si slijepa, pa stojiš pred njim"
Stajala sam pred nekim rđavim čudovištem sa dva kraka. Dječak pokrenu jedan krak i iz dugog poteče voda. Stavila sam bocu pod mlaz. Užasna vrućina tog ljetnog dana pređe u ugodu.
"Odakle dolazi ova voda"
"Iz zemlje"
Gledala sam ga nepovjerljivo. On se smijao i ja sam se počela smijati. Zvižduk lokomotive najavi polazak. S bocom punom hladne vode koja je dolazila iz zemlje utrčah u vagon. Dječak je stajao bosonog na prašnjavom peronu i mahao. Njegove oči su kao dva tračka sunca blještale zenitom.
Na povratku se vlak nije zaustavio na toj bezimenoj postaji. Nismo se vračali uskotračnom prugom. Vidjela sam ga u grupi djece koja su čekala da protutnja "brzi" da bi prešli prugu.
"Ovdje voda izlazi iz zemlje" rekoh djedu koji je čitao neku veliku knjigu. On me pogleda spuštajući knjigu na koljena i smješeći se reče:
"Voda uvijek izlazi iz zemlje"
"Kod nas izlazi iz zida"
"Kada se vratimo kući pokazat ću ti odakle je voda stigla do našeg zida" odgovori mi djed dižući ponovo knjigu.
Moj djed je stajao na vratima vagona vlaka koji nas je vozio prema jugu. Bilo mi je tek pet godina i bila sam užasno žedna nakon duge vožnje uskotračnom prugom koja kao da nije imala kraja.
"Jesi li natočila vodu? Vlak kreće za par minuata."
"Nisam našla slavinu "
"Ne treba ti slavina, ovdje se voda pije s izvora" reče mi dječak tek nešto stariji od mene.
"Pokaži mi izvor"
"Zar si slijepa, pa stojiš pred njim"
Stajala sam pred nekim rđavim čudovištem sa dva kraka. Dječak pokrenu jedan krak i iz dugog poteče voda. Stavila sam bocu pod mlaz. Užasna vrućina tog ljetnog dana pređe u ugodu.
"Odakle dolazi ova voda"
"Iz zemlje"
Gledala sam ga nepovjerljivo. On se smijao i ja sam se počela smijati. Zvižduk lokomotive najavi polazak. S bocom punom hladne vode koja je dolazila iz zemlje utrčah u vagon. Dječak je stajao bosonog na prašnjavom peronu i mahao. Njegove oči su kao dva tračka sunca blještale zenitom.
Na povratku se vlak nije zaustavio na toj bezimenoj postaji. Nismo se vračali uskotračnom prugom. Vidjela sam ga u grupi djece koja su čekala da protutnja "brzi" da bi prešli prugu.
"Ovdje voda izlazi iz zemlje" rekoh djedu koji je čitao neku veliku knjigu. On me pogleda spuštajući knjigu na koljena i smješeći se reče:
"Voda uvijek izlazi iz zemlje"
"Kod nas izlazi iz zida"
"Kada se vratimo kući pokazat ću ti odakle je voda stigla do našeg zida" odgovori mi djed dižući ponovo knjigu.
Njegove oči, dva sunčana tračka najaviše podne.
"Odakle dolazi voda?" upitah ga nesigurno
"Iz zemlje" reče mi visoki muškarac širokih ramena i očiju boje sna.
Prepoznadoh dječaka u čovjeku, dječaka sa perona male željezničke stanice na jugu u gradu čijeg se imena više nesjećam. Poželjeh zaustaviti vrijeme jer nisam željela da se ovaj susret pretvori u slučajnost svakodnevice, da i on kao mnogi drugi prođe pored mene i nestane u vrtlogu prolaznosti.
Vlak nas je nosio prema jugu, njega u djetinjstvo, a mene u pustolovinu koja je već davno počela.
1 Kommentar:
Ti si sretna žena !!!!sačuvaj tu sreću,xy.
Kommentar veröffentlichen