taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 12. November 2011

Jučerašnja molitva...





Elementarna čestitost se ogleda u ljubičastom snu svevremena. Prošao je jučerašnji dan odjenut koprenom tajanstvenih iščekivanja. Utihnula su zvona koja su najavljivala uranjanje u peto godišnje doba. Uronili smo u vrijeme karnevala. Koračamo putevima na kojima će se uskoro objaviti uzašašće ljubavi. Vrtloženje spirale vječnosti nas odnosi zimskom solsticiju, nježnoj koljevki noći poslije koje se  jutrenje i sunoćavanje grle svjetlošću najkraćeg dana. Sinoć izgovorih molitvu majci zemlji koja još uvijek lebdi na dlanovima vremena i slijedi ekliptiku radosnog sunca. U novozorjima naša strana svijeta izranja na pučinu bezvremena i ispija tekući jantar da nahrani mladunčad u svojim skutima. U ljubičastom perivoju podno svjetlosne planine se oprašta od srebrene paučine noći i slavi buđenje života u svojoj utrobi. Kao tajanstvena Nimfa, pratilja čuvarice Lunina hrama svjetlost kiti mladi dan i prati ga u povorci trenutaka do sunoćavanja i ponovnog uranjanja u san. Sretna promatram tu ponavljajuću premijeru na sceni svevremena i osjećam titraje agapina zagrljaja. Volim svako jutrenje, volim praskozorja koja donose mirišljave rapsodije boja i cvrkut života u krošnji svijesti. Promatram vrtloženje planete gledajuć njen sunčani put ka izranjanju zvjezdane tišine i paljenje strasti ognjilom žudnji. Sveponavljajući ritual upisan na licu vremena, samostvarajuća ljepota iznjedrena iz iskona svepostojanja. Unikatnost ljubavi ucrtana u cjelinu svemira, ozrcaljena u impresivnosti svakog čovjeka, nezaustavljivo ognjilo u želji svake žene koja voli. U orahovoj ljuski, u poludjeloj lađi, u galiji punoj neprocijenjivog blaga titra bešumnost prabića i iskru kremena pretvara u oganj podavanja carstvu čulnosti čežnji. Ognjilo strasti kali čvrstinu svjesnosti u čaroliju ljubavne igre i iz zabačenih kutaka čujnosti izvlači zaboravljene titraje voljenja, iz zamrznutih sjećanja uzdiže mirise ružičnjaka nedosanjanih snova. Iako je prohujalo vrijeme slovima srca upisano na smaragdnoj ploči uspomena svako novozorje strasti blješti nevinošću ljubavnih šapata i zrelošću, iz perlmutha iznjedrene, bisernice. Vidim Botticellievu prastaru sliku rađanja ljubavi, promatram njeno preobražavanje u rapsodiju ljubičastog sna, osjećam milovanje tvojih kao pjena nježnih dlanova i pretakanje zrnaca pijeska sata vremena u perlu osjećanja osjećaja. Ćutim njino prerastanje u ognjenu pticu nutrine, u plamen ples duše i tijela, u zagrljaj ljubičaste ljepote i sretna sam. 

 
    

1 Kommentar:

Tajana hat gesagt…

Svratih u tvoj misaoni kutak da te pozdravim Dijana