taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 28. November 2011

Smaragdna jezera, oči moje majke...





Ima jedna mala gospa Marija,
Što sve mi draža biva što je starija.
Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za ručicu me slabu prva vodila.
Prva me na ovom svijetu volila,
Prva se za mene Bogu molila,
Kupala me suzom, Bog joj platio,
Anđeo joj suzom suzu vratio;
Dojila me mlijekom svoje ljubavi,
Učila me ovaj jezik ubavi,
S kojim ću i onda slatko tepati...,



Matošev stih budi u meni osjećaj koji me vodi do najvišeg stupnja saznanja i postaje snaga etičkog uzdizanja ka pravom životu i postaje energija iz koje izrasta ljepota postojanja koju osjećam kao LJUBAV. U ovom trenutku buđenja na granici između jučer i sutra, u zagrljaju konačnosti i beskraja sjećam se trenutka u kojem sam prepoznala prekrasne oči moje majke, sjećam se časa kada sam u njenim smaragdnim očima naslutila ljubav. Osjećam još uvijek njen prvi poljubac kojim je u meni probudila ljubav.  Listam obiteljski album iz kojeg udišem ljepotu, rađam san i ćutim da u očima njenim postoji čuvar moje sudbine, netko neznan očima mojim, ali znan mojoj duši, vidljiv mome srcu. Svjetlo koje me dodiruje iz svake fotografije oblikuje trenutak u kojem susrećem ljubav. U dubini očiju moje majke, u njenim anđeoskim osmjesima pronalazim zamišljeni raj i vidim zrcaljenje ljepote koja prelazi u energiju mog postojanja. Krštena imenom boginje proljeća moja majka u srcu nosi vječno proljeće, oko sebe širi mirišljavu lakoću postojanja, njen glas je vječna oda mladosti kojom vješto skriva breme proživljenih godina.
Majčina ljubav je svijetlo nad svijetlima, ljepota svih proživljenih trenutaka, vječna straža nad našim životima.
Sreće zlatne, srebrne, sreće...šaputala je i na početku Krležinog "Kraljeva" i uvijek istim ritmom, slično Ravelovom "Boleru", sve glasnije i glasnije klicala sreće zlatne, srebrne, sreće... S njenih usana su se širili leptiri i darivali gledaocima osjećanje osjećaja sreće. Godinama, na razdaljini od tisuću kilometara, snena čujem njen veseli glas. Ona mi još uvijek šapuće te čarobne riječi, šaputavim glasom proljeća u praskozorju budi leptire u dubini svijesti, moli ih da me sretnu ponesu pod koplja dnevne svjetlosti, u zagrljaj ljubavi i njene blagosti.
Sretan ti rođendan majčice moja šapuće ti, Ravelovom vječnom melodijom, tvojom ljubavi iznjedreni Mak, cvijetak koji vjekuje na međi žitnice vječnosti.





2 Kommentare:

Anonym hat gesagt…

Blago tvojoj Majci!!!!Ona mora biti sretna jer ima tebe....xy.

Anonym hat gesagt…

več tri dana ćekam tvoju divnu poeziju a nje nema pa nema,,,zar si bolesna?Nemoj prestati pisati molim te..xy.