Pastorala sna.......

Promatrala sam kako se Mjesec odjeva za noćnu šetnju baršunastim tepihom noći. Ogledao se u večernjoj bonaci i svojim sjajem uranjao u dubinu  zrcala. Sjetih se priče o Narcisu i pomislih, možda i Mjesec začuđen promatra svoj odraz kako se kao lotosov cvijet rastavara na pučini koja upija titraje njegovog lica i pretvara ga u veličanstvenu sliku trenutka. Sjedila sam na žalu i pokušavala odgonetnuti tajnu tišine koja je grlila sva moja osjetila. U sunoćavanju osjetih tvoju blizinu u dubini pogleda. Pričinjalo mi se da si srebrenim ljestvama sišao s neba  zamolivši čuvaricu Lunina hrama da bdije nad našim srcima. Pružih dlanove ka vječnosti i krenuh mostom iznjedrenim iz uspomena ka drugoj obali vremena. Smiješio si se i ja dotaknuh tvoje lice utkano u svjetlost koja se probijala kroz tminu te čudesne noći. Vile su pjevale uspavanku pahuljastom stadu na obroncima sna, a Pan je u dubini trenutka frulom budio ljubav. U metamorfozi svijesti odživjeh Vergilijevu četvrtu eklogu, vidjeh rođenje djeteta i osjetih kako sjedinjuje prirodu i čovjeka u zajedništvo spokoja i mira. Vidjeh kako se otvaraju vrata zlatnoga doba i u snazi tvoje blizine osjetih sazrijevanje osjećanja osjećaja u nešto neizrecivo nježno. Koračao si stazom usamljenog pastira, ušao u san i dotaknuo usne nektarom svoje duše. To sveto piće se razlilo koridorima svijesti i oživjelo usahle cvjetove u perivoju srca. Tišina je, u bukolici vječnosti, dobila puninu dvojstva. Razasuti kristali prošlosti se posložiše u mozaik sreće, srce je prestalo odkucavati svoje probne otkucaje i zatitralo ritmom svjetlosti koja nas je, na obzoru jave, pozivala u Arkadiju. Mjesec je nestajao na zapadnom nebu kada je Danica objavila praskozorje u dolini sna. Napustili smo kameni obruč nepostojanja i zagrljeni zvucima Panove frule prošli kroz vrata zlatnoga doba i ušli u pastoralu sna. Na horizontu, u onoj točki u kojoj se grle nebo, zemlja i ocean, izniknuše linije naših života i zatvoriše  krug ljubavi.  

http://umijece-vremena.blogspot.com/