taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 22. Mai 2010

Anđeosko sjeme



Jutros uronih u tišinu srca i osjetih treptaje tonova davne simfonije, osjetih dodir anđeoskog daha, vidjeh ples srodnih srca u zagrljaju neba i zakoračih sretna u to vječno kolo sjedinjenih duša u rajskom vrtu postojanja. Samo sjenka jedna, satkana od tmine nepostojanja, gmizanjem svojim narušava harmoniju ovu, sjenka izgubljene duše otrovom, još uvijek ne poznatim, pokušava svojim smrtnim žalcem dodirnuti ljubav, razrušiti drevne čovjekove snove i na ruinama vječnog vjerovanja u dobrotu čovjeka u čovjeku, sagraditi neke, za nesretnu joj dušu, imaginarne, od neživljenja u zagrljaju sreće, sagrađene dvore. U krošnji svjetske svijesti zrije zabranjeno voće, sjenka tmine osmijehom bez ljudske vrline prosipa nad snene duše praiskonski grijeh i zadovoljno sklupčana, u svom zmijskome gnjezdu, čeka na osvetu neba, na njihovo izgnansto iz perivoja snova. Ali dobra sudbina, vrijeme u veo sretnoga trenutka odjenuto, anđeosko sjeme sa izvora drevnog uvijek novim snoviđenjem diše i lepršavim zagrljajem svjetlosti davne novu sonatu srca srcem čovjekovom srcu piše. Roji se sreća oko ljudskih duša, leptirići sneni donose uvijek novo, uvijek postojeće, vječno i bezvremeno ljubavno sjeme, a vjetar davnim snoviđenjem puše, grli svjetlošću svojom i uvodi ljudske duše u ono tajnovito, rastopljeno Dalievo vrijeme, u svjetlosnu dimenziju snova, u postojanje bez zmijskog otrova, bez prokletstva sa početka svijeta. Vjetar šumi davno slušanu baladu, riječi sjedinjene u poeziju snenu, u pjesmu vječnom svjetlosti zagrljenu, pjesmu izraslu iz srca, pjesmu o ljubavi dva malena leptira, pjesmu koja osjećajem satknim od svilenkastih niti, tog  vječnih snova tkiva, anđeosku pjesmu koja svjetlošću svojom i sjemenkama sreće nježno ljudsko srce dira.

http://dinaja.blog.hr/

Kommentare:

shadow-of-soul hat gesagt…

uvijek će Dobro pobijediti Zlo, iako je, ponekad, Zlo jače..., ali to je samo Pirova "pobjeda"... Dobro je od Boga, a Bog je Ljubav... e, da... Ljubav je moja inspiracija, a ne bih mogla napisati nešto što mi nije dotaknulo dušu i pokrenulo me iz mojih dubina... :) kao uvijek, Carice, bez teksta sam dok te čitam :)

artemida hat gesagt…

ljubav je uistinu vječna inspiracija sretnih duša, inspiracija koja sklada svjetlosnu muziku u našim dušama i oslobađa nas od snage zlih proroka...:-)))