taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Sonntag, 30. Mai 2010

Varijacija na temu, pješćana oluja u dubini srca.

...učio sam mnogo jezika, proučavao literaturu i umjetnost, proveo svoje najbolje godine u knjižnicama  i bibliotekama čitajući sve što bi mi došlo pod ruku i činilo mi se da tratim vrijeme, ali onda sam iznenada, u jednom treptaju oka, shvatio da je to bilo najbolje što sam ikada učinio... Nikola Tesla






Kada se dotaknuto vjetrovima, iz nekih davnih dana, uzburka vrijeme tada u zenitu sreće, u svijesti našoj, u dubini srca pješćana oluja iznenada krene. Uskovitlani uspomena prah zaustavlja dah, pred unutanjim očima iskre zrnca puna osjećajnih slika, desetljeća, godine, dani u jednom jedinom trenutku stoje, a onda nošene vrtlogom nebeskog vretena kao pješćana pijavica trepere u duši, nestaju u svijesti nedohvatnim daljinama i na svom spiralnom putu naše drevne tuge broje. Srce naše umorno od najezde bezvremenih osjećaja, uzdrhtalo od uspomena i sjećanja, utkano u besprostornih tuga splet, pokušava zaustavit taj nezaustavljivi pamćenja let. Na zaslonu svijesti buja zlaćana spirala iznjedrena iz svjetskoga znanja, mijenja geometriju nesretnog trenutka, gradi svjetlucavi most duginih boja i širi horizont spoznaje. Unutarnje nebo se tada zaplavi, a u dubini svijesti se jedan mali pupoljak rađa, znak života, cvijetak koji prisjeća na bezvremenost tihu, vrijeme puno ljubavnoga čara, vrijeme poezije ruža, vrijeme skriveno u beskrajnoj romanticiu jednom davnom stihu. Vjetar zaustavlja svoju tužnu igru sa strunama svemirske harfe i nad pustinjom osjećaja zatitra sonata od snova, simfonija davno željenog, u bezvremenu i beskraju snova, snivanog smiraja. U oazi mira, na otoku sreće, vrulja jedna, probuđena kapljicama ponornice strasti, žeđ gasi već ožednjelim cvijetovima iz davnih snoviđenja.
Iznenada kao da je izašla iz neke davne priče, puna ljepote i pritajenog srama, sreća, to tajnovito biće kristalnoga sjaja, na pustinjskoj lađi u oazu svijesti nasmiješena stiže. Povjetarac, tajnoviti lahor novih osjećanja mirise procvalog cvijeća duševnom oazom pronosi, a srce u smiraju snenom, u zagrljaju spasenja, rijeci vremena ponovo prkosi. Svijest se naša tada kao sunčana oaza trenutkom širi, spoznaja iskri kristalima novoga saznanja o snazi našeg duševnog umijeća, o savršenstvu našeg kreativnog uma.
Ostalo je samo sjećanje, vječna memorija uzdrhtalog srca, ožiljak što ponekad zaboli u kristalnoj noći i prisjeća na legendu onih ptica što su umirale pjevajući.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://velika-gala-predstava.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

Kommentare:

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

pratilo me mnogo geometrije nesretnih trenutaka, opralo me nebrojeno slapova bolesti i tuge - ali znala sam - nema mi druge - nego se sama sa sobom u sebi sresti

shad hat gesagt…
Der Kommentar wurde von einem Blog-Administrator entfernt.