Naše unutarnje oči.

Razvojem neuroznanosti sve je glasnija kritika na tvrdnju da su jedino naše oči organ koji nam omogućava istinitosti svjesne spoznaje sebe samoga, slike svijeta oko nas i predmeta u njemu.
Picasso je u jednom intervju rekao:
"Ja sam davno prestao preslikavati ono što sam vjerovao da moje oči vide. Kada mislim na neki predmet vidim ga mojim unutarnjim očima i on je drugačiji od onoga što vide moje oči kojima vidim ono što i drugi vide".

Ta izjava jednog od najpoznatijih svjetskih slikara me potakla na razmišljanje o metaforama i obnavljanju misaonih slika koje su od samog početka postojanja ljudske vrste utjecale na razvoj uma i nastajanje pojmova koji su stvarali jezik kojim se služim.

Picasso je slikao ljudska lica i tijela gledajući ih svojim unutarnjim očima, doživljavajući ih iz perspektive svog utjelovljenog uma u svim njihovim, za stvarno ljudsko oko, skrivenim dimenzijama, slikao je svoju svjesnu spoznaju, a ne reprodukciju onoga što su njegove stvarene oči gledale.
Prateći literaturu o razvoju neuroznanosti i istraživanja djelovanja mozga spoznavala sam veličanstvenost Picassovih djela i otkrivala sve više u tajnovitosti moje svjesne spoznaje. Promatrajući njegove aktove postajala sam njihovim središtem i tako bih se misaono nalazila u čudesnim prostranstvima moga tijela. Zatvorivši oči pokušavala sam gledati samo umom, pa zamišljajući ono već viđeno otkrila da ljudski mozak vidi predmete i događaje na sličan način kako ih je vidio i crtao Picasso. U glavi mi je nastajala galerija zamišljenih višedimenzionalnih slika u čijem središtu je uvijek bila svijest o mom postojanju u tijelu. Krenuvši na to misaono putovanje postala sam promatračem sebe same, a onda slijedeći novootkrivene znanstvene zakonitosti postavila svoju svjesnu spoznaju u središte zbivanja učinivši je promatračem onoga što se u mom tijelu, u mojoj duši i svijetu oko meine zbiva.
Slike, fotografije, anatomski atlasi, a sada još i ultrazvuk, računalna tomografija i magnetska rezonanca, sve to osljepljuje naše unutarnje oči. Za dijagnostiku čovjek više ne mora objašnjavati osjećanje osjećaja neke promjene u tjelu. Promjene su, na strojevima, vidljive i dokazive. To je uspjeh za medicinu ali je nedostatak za čovjekovu svijest o tijelu. Svjest o tijelu proizlazi iz djelovanja našeg utjelovljenog uma i dobija svoj konačni oblik u našem misaonom "Ja". Osnovno pravilo u mudrosti o tijelu, duši i pokretu je misliti samostalno, sjediniti tijelo, dušu i um, a onda svješću o tijelu spoznavati promjene koje se događaju na i u njemu.
Studirajući kršćansku tradiciju, uspoređujući je sa razvojem znanosti u prošlom stoljeću i iz nje proizašlom Piccasovom izjavom, pronašla sam u svom tijelu, pored očiju kao organa za gledanje, još tri para očiju kojima sam dostigla svoju svjesnu spoznaju o tijelu, duši i svijetu u kojem živim:


Oči tijela (nazvam ih Misaoni um), koje spoznaju fizikalne procese,


Oči duše (nazivam ih Emocionalni um), koje spoznaju osjećaje, pojmove i ideje,


Oči kontemplacije (svjesno razumjevanje svoje biti nazivam Egoistični um koji nema veze sa oznakom karaktera koju nazivamo egoizam), koje spoznaju duševne procese i stanja čovjekove biti.
One će u daljnjem tekstu biti moje unutarnje oči, oči materije, atomi naše svjesne spoznaje, qualija, misaona dinamika, zadnja točka zlatnog reza, božje oči, točka prividnog mira, iz koje se, u nama, razvija sve ono što nas čini svjesnim bićem.


Poglavlje iz knjige "Umijeće svakodnevnog pokreta"Dijana Jelčić, Kapitol, zagreb 2006

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=15928
http://dinaja.blog.hr/