taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 28. Mai 2010

Mnemozine



Lutala sam obroncima paralelnih univrezuma, bila sam na granici fatamorgana, na tromeđi znanja, vjerovanja i ljubavi. Vidjeh tri mnogokrake zvijezde kako se dodiruju vrhovima svijetova i sjedinjuju u geometriju istine. Staze kojima sam koračala su bile posute kristalnim oblutcima svijesti i trnjem iz oluje ruža. Bila sam na vratima Hada i pripitomila Kerbera da uđem slobodna i svjesna u bezdan pakla, da upoznam vječnu vatru grijeha, da osjetim plamene jezike strasti i postanem iskra vječnosti koja ne izgara i ostaje vječni vatromet na nebu želja. Upoznala sam dimenzije čistilišta, odslušala psalme pokaje, tihu muziku duše koja izranja iz vulkana i uzdiže se kroz devet krugova ka vratima vremena.  Susretala sam dvoglave, troglave nemani i nudila im dlan pun iskrica razmrvljene boli, plesala sam sa Meduzama i gušila se u opekotinama koje ostavljahu izgovorene riječi bezimenih  duša na membranama klijetki i stjenkama duše. Postadoh ljubavnica Kronosa i nedozvolih mu da proguta djete veselja i sreće. Sakrih to nedužno djete u fjordovima vremena da mirno dočeka svitanje sretnog trenutka. Okupana vodom sa Kastalskog izvora zakoraknuh u hram ljubavi i sudjelovah plesu Apolona i muza.  Talija me je povela amfiteatar da osjetim katarzu duše, da doživim zagrljaj tuge i sreće, zagrljaj smijeha i suza, da se oslobodim osjećaja samosažaljenja i uskrsnem u vječnom rađanju Kairosa. Spoznah besmrtnost ljubavi u drevnim heksametrima, prođoh kroz Ovidijeve Metamorfoze, zaronih u rijeku Mnemozine i  poželjeh povratak u koljevku početka. Povratak je moguć samo tamo gdje smo već jednom bili u ono krilo iz kojega smo zakoračili putevima beskraja u potrazi za izvorom na kojem se rađa ljubav, tu tajnovitu vrulju koji cijeli život nosimo u sebi.

http://dinaja.blog.hr/

Kommentare:

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

da, kad dotaknemo dno, mekano i podatno, fino polako klizimo prema vječnom zagrljaju Ljubavi...

artemida hat gesagt…

da u toj čudesnoj rijeci se iskri naš cijeli život ogrnut svilenkastim velom ljubavi.......:-)))