taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 31. Mai 2010

Varijacija na temu, agonije i ekstaze sreće



"Boginjina duša u tebi je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali i geofizika ima svoju dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
jednoga dana
dok ti budem cvijećem kitio kosu
trenutak će tada postati vječnost." muzika njegovih riječi je dodirivala srce.




"Gdje si me doveo" upitah sretna
"Na početak sna" reče mi tiho moj bezimeni pjesnik
"Vratili smo se na trg cvijeća."
"Tu ćeš najbolje osjetiti suptilnu simfoniju neba"
Neki dosada nečuveni tonovi zatvoriše krug oko nas. Nađosmo se na vratima vremena. Sunčani zraci su se razbijali kroz kristalnu prizmu superstruna koje su treperile pred našim očima. Pred našim očima se zakrivljivao uistinu trg cvjeća. Vidjeh pupoljke kako postaju cvijetovi u vazama koje su imale bezbroj strana i na tisuće oblika. Tijela žena i djevojaka su me potsjećala na viđene Picassove slike. Činilo mi se da se predamnom šeću djevojke iz Avignona.
Moj bezimeni pjesnik je sličio na razbijenog lutka, ali njegove ruke su stavljale treperave pupoljke u moju kosu. Vidjeh i sebe u vrtlogu trenutka. U kristalnoj kugli se tijelo lomilo pod blještećim zracima i ja vidjeh svoja leđa i profil i zatiljak. Jedino što nisam uspjela vidjeti to su moje oči kojima vidjeh sve drugo. U tom trenu shvatih da je svijet uistinu nevidljiv, da je sve ono što smo vjerovali da vidimo samo iluzija našega neznanja. Našli smo se središtu zbivanja, u točki prividnog mira, na kraju zlatne spirale i gledali smo božjim očima.
"Vidim te u pokretu i vidim tvoje tijelo onakovo kakvo ono uistinu je." šapnu mi pjesnik
"Ti sličiš na razbijenog lutka." rekoh promatrajući njegove ruke u mnogoprotežnosti dok je odabirao još jedan pupoljak da mi ga stavi u kosu.
"Tvoje oči me promatraju, ali one nisu samo ispod tvog čela, vidim ih i iznad tvoga uha i u isto vrijeme vidim tvoju kosu kako ti pada niz leđa i tvoj osmjeh iznad tvoga struka. Znam da si to ti, ista si, ali ipak drugačija u istom trenu."
"Što osjećaš?"
"Lepršavost postojanja, Einsteinovu formulu pretvorenu u istinu iz koje proizlazi peta protega. To što sad osjećam je uskovitlano more čiji se valovi razbijaju u moju svijest o tebi."
Pružih ruke ka dragom licu i dotaknuh zatiljak, a dok su me njegove snene oči promatrale ja prepoznah njegov profil okrenut prema suncu.
"Uistinu smo ušli u vrijeme." rekoh prihavaćajući igru trenutka.
"Ušli smo metaverzum, u spoznaju."reče veselo pjesnik stavljajući zadnji pupoljak u moju kosu.
"Ovako je teško živjeti. Naša svijest još nije spremna za to."
"Dozvoli duši svjetlosti da se sjedini sa tvojom svijesti. Ovo je trenutak istinskog rađanja, onaj isti trenutak kada se iz zagrljaja duše i svijesti univerzuma rodila ljubav i spustila na zemlju."
Ljubav opipljiva i lijepa uzdignu naše misli u magloviti oblak neke nove stvarnosti. Naš trg cvijeća se širio pred mojim očima i negdje u daljini spajao s plavetnilom horizonta.
"Bojiš li se?" upita me sjetno
"Zašto bih se bojala? I čega?"
"Pogledaj u daljinu. Šta vidiš na horizontu?"
Iza svjetlosti u crvenilu zapadnog neba prepoznah sjene velikog kamenog grada.
"Pa ti si me vratio 3000 godina unazad" uskliknuh začuđeno
"Ne ljubavi moja, mi smo u godini 2126"
"Kako smo stigli u ovaj trenutak?"
"To se dogodilo kada sam ti na vratima vremena cvijećem kitio kosu. Zakoračili smo u vječnost i pred našim očima se ponavlja povijest univerzuma."
"Zar smo već jednom bili u ovom trenutku?"
"Da, ali onda nismo znali da smo to mi."
"Stonehenge pored Salisbury-a su daleko od nas u jednoj drugoj zemlji. Kako ih mogu na toj razdaljini vidjeti?"
"To što vidiš je njihovo zrcaljenje u trenutku. Sunčana zraka se u ovom trenu prelama na njima i sada taj kameni grad blješti u svim uglovima univerzuma, ali ga vide samo oni koji su prošli kroz vrata vremena."
"Zašto se to dogodilo?"
"Danas je po davnom proročanstvu sudnji dan"
"Stjene kriju u sebi tajnu njihovog nastajanja. Neki smatraju da su postavljene tako da se u odnosu na pad sunčeve svjetlosti iz njih mogu računati kalendari"
"Jedan veliki komet leti prema zemlji i trebao bi udariti točno u Stonehenge. Zbog ubrzanja komet nagomilava oko sebe energiju koja lomi sunčevu svijetlost i preslikava mjesto na kojem će se dogoditi novi veliki prasak."
"Jesu li gradioci kamenog grada mogli tada izračunati datum padanja kometa?" upitah ga mirno.
"Ideja ti je odlična, ali za to nema dokaza"
"Nema dokaza niti da se jedno proročanstvo stvarno ispunilo"



Jedno veliko svjetlo, okruglo i puno prekrasnih boja se pojavi na horizontu. Zvijezda iz neke daleke galaksije se spuštala k nama. Vječnost i ljepota trenutaka mi zaustavi dah. Sjetih se stare poslovice
"Umire samo ono što je lijepo".


Iznad nas se uzdignu misao vidljiva i snažna. Nebo zapjeva himnu slobodi i životu. Moja kosa posuta laticama cvijeća zamirisa snom. Zvijezda u padu se zaustavi. Trenutak straha potraja kao i misao o strahu. Pred našim očima se prosu fontana svjetla. Raspuknuta zvijezda otvori vrata novom svjetlosnom eonu postojanja. 
"Kada jedan elektron zatitra trese se cijeli univerzum" pjesnikova misao dotaknu moju svijest
"Koliko svjetova postoji, koliko života imamo?" pomislih.
Odjednom osjetih da nam se misli dotiču. Vidjeh do tog trena neviđeno, moja i pjesnikova misao se sjediniše u zrcalima svijesti. Ugledah osjećanje osjećaja u zagrljaju sreće. Duše svjetlosti i svijesti zalesaše svoj do tog trena nevidljiv ples pred nama. Svjetlosna muzika postade slika čudesnih boja, igra duša i njihovih sjena, beskrajnost i bezvremenost skupljene u  treptaju oka. Putovah vremenom i svjetovima, vidjeh kako se ruše planine, kako rastu rijeke i slijevaju se deltom u beskraj. Oko nas se zatvoriše oceani. Trg cvijeća postade otok prividnog mira dok je oko nas tutnjao kraj svijeta.
More se razbija hridinama otoka. Jedan galeb kruži nad nama i klikće svoju vječnu pjesmu osjećajem  Pitagore. Putovat ćemo svjetovima i vremenom, vraćati se uvijek na isto mjesto, razgovarati i nećemo znati da smo to uvijek samo mi. U zraku se osjeća miris oseke. Sunce tone u vječnost i ostvalja trag sreće prošloga dana u našim osjećajima. Duša svjetlosti se pred našim očima iskri tisućama boja, misli svih epoha se zgusnuše u jednu jedinu, bez početka i kraja u vrtlogu nebeskog vretena, bez rađanja i umiranja u spiralnoj dinamici svijesti traje ljubav. Umorni, ali sretni mi tonemo u san.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2008/02/na-granici-sna-i-jave.html

Keine Kommentare: