Misao je srce sadašnjeg trenutka

Contemplatio, latinski prevod grčke riječi "theoria" što znači razmatranje, znanost, nauka, razmatranje, razmišljanje, duboko poniranje mislima u nešto, umovanje, misaonost koja nema potrebe za praktičnom realizacijom. (Riječnik stranih riječi Bratoljub Klaića)


Smisao ostvarenja kontemplativnosti je izričaj ljubavi sebi i svome tijelu jer kontemplacija zrcali  potencijale koji se kriju u našem umu, u njegovoj svijesti i podsvijesti. Misao, to čudesno tkanje nepoznatog tkiva, misao, ta tajnovita svijetlost naše svijesti,  suptilna muzika naše duše, varljiva u svom nastajanju ona održava ili neodržava sebi samom dato obećanje. Njena snaga se krije u našoj sposobnosti plivanja uz rijeku osobnih istina. Mi danas želimo spoznati sebe sama, ono umno u nama, ono tajanstvo "JA" u nama iz kojeg proizlazi spiralna dinamika naših osjećaja, naša ljubav, naše umijeće življenja i naša kreativnost.
Kada govorimo o praktičnoj primjeni kontemplacije opet mislimo i tako razmišljajući kažemo da se ona krije u  procesu spoznavanja smisla života. Kontemplacijom, misaonim promatranjem sebe samoga, unutarnjim dijalogom svatko može doživjeti epifemiju, bogojavljanje u sebi, pa tako spoznati mogućnosti osobne energije i naučiti živjeti s njom. Misaono promatranje je filozofija, mudrost koja, ako ostaje samo u području znanosti, gubi svoje pravo značenje. Filozofsko razmišljanje ne smije ostajati u okvirima iz kojih proizlazi samo teoretsko saznanje, nego mora misao pretvarati u osjećaj koji će nas uvesti proces samosvijesti i omogućiti nam svjesnu spoznaju postojanja u dimenziji prostor- vrijeme. 

Filozofija nam već tisućljećima otvara puteve ka znanju, njene metode su prosvjetiteljske i trebale bi preći u način života i postati osnova novog, sustavnog načina razmišljanja, buditi razigrane leptiriće u našem mozgu koji tkaju svilenkastu mrežu naše svijesti. Filozofijom kontemplacije bi trebali naučiti osjećati  kako se ta lepršava bića šire cijelim tijelom i postaju energija koja nas nosi kroz život. Mi, rođeni na zapadnom dijelu zemaljske kugle, nasljednici Sokrata, Platona i Aristotela, odgojeni po načelima svetog Augustina, Tome Akvinskog, svetog Franje Asiškoga i Lojole, još uvijek nismo naučili sjediniti filozofsko razmišljanje sa životom, nismo prihvatili vježbe kontemplacije kao mudrost života i nismo naučili živeći živjeti metode naših drevnih mudraca.
U današnjem vremenu su oni dugački razgovori, koje su naši pradjedovi  vodili  uz ognjište, pali u zaborav. Mi otvorimo televizor i pustimo nepoznate goste da nas zabavljaju. Društvene igre su isto tako nestale sa našeg dnevnog plana. Čovjek ponekad u svojoj usamljenosti igra šah i karte sa virtualnim partnerom, pa kadkada i gubi. Pravila igre određuje aparat koji ne poznaje osjećaje, osjetilnost, spontanost i kreativnost. Samokreativnost, umijeće življenja je izraženo u pronalaženju uvijek novih i neobičnih misaonih kombinacija unutar svoga uma, to je sposobnost usmjeravanja osobne energije u nešto do sad nepoznato, snalaženje u izvanrednim situacijama, razmišljanje i djelovanje protiv uobičajenih pravila, misaono sučeljavanje sa samim sobom. Tako nastajuća energija je motivacija, pokretačka snaga, misao na izvoru, srce zbivanja, osjećanje osjećaja, kreativna misao svakog pojedinca i na koncu umijeće življenja.

Prisjetimo se djetinjstva i svijetova bajki u koje smo tada svjesno uranjali. Djevojčice su postajale princeze na zrnu graška, djevojčice sa žigicama, lutale Alisinom zemljom čudesa, pratile Petra Pana na njegovim putovanjima u vilinski svijet, vjerovale su u taj svijet, osjećale se kao Wendy i pro tome bile jako sretne. Dječaci su bili vitezovi okruglog stola, Winetou, gusari, Gouliver, bili su hrabri i pokretni i maštoviti. Misaona gimnastika je u tom vremenu gomilala kreativne potencijale u nama, pa smo spremni krenuli u školu i nastavili s misaonim treniranjem mozga, ali smo s vremenom napuštali svijet mašte, odrastajući smo prestajali živjeti bajke i počeli vjerovati samo u vidljive i opipljive  činjenice realnog života. Misaoni, kognitivni um je zavladao našim tijelom i uspavao dijete u nama. No u svakome od nas postoji rudiment djeteta, zatomljen u nesvjesnom pamćenju, pripitomljen društvenim normama koje smo živeći prihvatili.
Trebali bi ponovo probuditi to usnulo dijete u sebi i pokušati drugačije misliti, naučiti misliti dušom i tijelom da bi stvarno bili gospodari sretnog trenutka postojanja, da bi osjetili njegovu moć. Mi posjedujemo pet vanjskih osjetila, mi vidimo, čujemo, imamo osjetilo mirisa, okusa i dodira, posjedujemo i šesto čulo, osjetilo dubokog senzibiliteta kojim spoznajemo stanje i pokrete našeg tijela. Osluhnimo dijalog koji vode tijelo i duša, dijalog koji se događa iza zrcala naše svijesti. Zaronimo u zemlju čudesa, u naš svemir da čujemo kako rastu kristali svijesti i kako se roje leptirići spoznaje. 
Univezum uma, naša tjelesnost, naša duša je, najveća zagonetka našeg vremena, zatomljena u čarobnom svijetu djelovanja našeg mozga, nepoznata energija koja bdije nad nama, energija koja gradi i razgrađuje naše stavove, oblikuje karakter i određuje tijek rijeke vremena i smisao života. Dok ju stvarno ne spoznamo, dok je nevidimo unutarnjim očima, dok joj ne damo oblik koji ćemo pamtiti, dok ju doista ne prepoznamo u svom unutarnjem zrcalu, živjet ćemo i dalje samo tijelom, a ne u njemu.

Ideal kontemplacije leži izvan granica naše ekonomske, društvene i političke involviranosti, njega susrećemo u sloganu "Nemoguće učiniti mogućim", u utopijama koje prestaju biti utopije, u potencijalima umjetnosti, koji otkrivaju, pronalaze novo, razvijaju mogućnosti i sposobnosti misli i djelovanja, ostvaruju do sada neostvareno. Pokušajmo slijediti osjećaj Leonarda da Vincia i pokretom kvadrirati kružnicu ili nemoguće učiniti mogućim i Dalievim osjećajem rastopiti vrijeme. Filozofija kontemplacije nam ucrtava put koji nas vodi u neiskustveni svijet postojanja. Slijedeći tu misaonu stazu mi spoznajemo da se utopije doista kriju u nama samima, da je čudesna, tajnovita i vječno tražena Atlandida onaj dio naše duše koju još nismo do kraja upoznali, da se Utopija Tomasa Moorusa krije u našim srcima, da je sanjani Raj misaona dimenzija prostor- vrijeme svijetlost koja nam obasjava moć sadašnjeg trenutka. Kontemplacija je umjetnost izvan granica konvencionalne umjetnosti, estetika svakodnevice, umijeće življenja, kreativnost postojanja, sloboda misli, svijesnost osjećanja osjećaja, sjedinjenje misli i osjećaja u istinu o životu. Misao je srce sadašnjeg trenutka, ljubavni zagrljaj duše i tijela izrastao iz vrtnje nebeskog vretena, spiralna dinamika samosvijesti koja nam dokazuje da naš UM NIJE I NIKADA ne može biti prazan nego je ispunjen najvrednijom energijom univerzuma, energijom svijesnosti o postojanju u svjetlosnom zagrljaju, u dimenziji prostor- vrijeme.

http://dinaja.blog.hr/