Istraživanje djelovanja mozga nas uvodi sve dublje i dublje u prostranstva ljudske svijesti i potvrđuje staru Galenovu izjavu, ono što ne koristiš to ćeš izgubiti. Mozak ne stari onako kako se nekada mislilo, on ima vječnu mogućnost stvaranja novih sinapsi, veza koje ga umržavaju i omogućuju njemu i čovjeku usvajanje novog znanja i novih iskustava. Neuroni, poetski nazvani leptirićima u našoj glavi, tkaju neprestano svilenkaste niti naše svijesti i proširuju mrežu našega znanja. Mozak, ta tvornica snova u našim glavama, posjeduje izuzetnu sposobnost, sposobnost pomlađivanja, sposobnost stvaralaštva, sposobnost preumrežavanja da bi nadoknadio nedostatke u djelovanju. U tom najčudesnijem djelu univerzuma se krije tvornica ljudske svijesti i taj tajanstveni organ ljudskosti je neusporediv jer je unikatan.
Duboko u prostranstvima ljudske duše, tamo gdje svijetlost grli spoznaju, ne postoji tmina, nema tuđih boja jer svaka duša ima svoj univerzum boja, duša ljudska u zajedničkoj igri sa neuronima, leptirićima u mozgu, stvara svoje boje, boje nevidljive očima tuđim, boje pune mirisa i zvukova uzdrahtalog srca, boje pune okusa zrelih trešanja, boje pune milovanja sutonskog sunca i buđenja Danicinog sjaja. Boje, to lomljenje svijetla na kristalima naše svijesti je doista naš, samo naš doživljaj i nitko do nas samih nemože znati što je bijela kojom bojimo dan, ne može osjetiti snagu naše crvene ili nježnost plave, niti toplinu ljubičaste boje. U crtanki i bojanki naših snova blješte boje kojima još nitko nije nadio ime, jer to su samo naše boje, to su valne duljine naše svijesti kojima mi spoznajemo svijet.
Ne govore istinu oni koji kažu da nam je znanost raskrinkala dugine boje jer ih je pretvorila u valne duljine svijetlosti, jer ih je ogrnula odorom izračunjljivosti i uvrstila u zakone fizike, ne govore istinu i oni koji pišu o univerzumu bez boja, ne govore istinu sami sebi jer žive u svom neznanju i šire tminu svog nesretnog srca. Boje su tu i svatko od nas ih doživljava svojim unutarnjim očima jer boje u stvarnosti nemaju imena one imaju nijanse naših snova.
Priroda se iskri u tim nijansama, mi poetski kažemo da nam sunce život zlati, mjesečina mu srebro daje, a sve oko nas u divnoj boji svjestkog oceana pliva, sve blješti krisalima u kojem oči našeg srca sjaje.
Istina je da postoje daltonisti, ljudi koji nemaju osjećaj za boje koje mi poznajemo, ljudi kojima je priroda darovala drugačiju kristalnu prizmu u kojoj se prelamaju zrake njihoveog unutarnjeg sunca u drugačiji redosljed spektra duginih boja. Je li to nedostatak drevne neuroznanosti da djeca rođena sa tim nisu naučena uspoređivati univerzum boja svoje duše sa ustaljenim spektrom, da nisu imala mogućnost da nijanse koje osjećaju svojim unutarnjim očima nazovu imenima koja nisu nabrojena na ljestvici ustaljenog duginog spektra. Tada bi sigurno bi mi svi bili bogatiji novim iskustvima. Jesmo li mi sigurni da doživljaji boja koje nosimo u svojoj spoznaji nisu tek naučeno neznanje naše duše, nije li to tek "prisila" kojoj smo izloženi usvajajući općenito znanje i skupljajući iskustva?
Pročitala sam u knjizi "Qualia" članak Frank Jackson- a. o znanstvenici Mary neuropsihologinji koja je cijeli svoj život bila zatočena u odaji crno-bijelih tonova svjetlosti, odaji punoj neboja. Njena unutarnja kristalna prizma je prelamala i reflektirala njeno unutarnje svjetlo, ali ona nije imala iskustvo doživljaja spoktra duginih boja. Mary je postala daltonist jer joj je bila oduzeta mogućnost svitanja svijesti u univerzumu boja. Obrazovana je kroz crno-bijele knjige i crno-bijelu televiziju i na taj je, crno-bijeli, način naučila sve što se može znati o fizičkoj naravi svijeta. Dakle, Mary zna, uvjetno rečeno, sve; fiziku, kemiju, neurofiziologiju, kao i sve što slijedi iz toga. Njoj su poznati svi podatci fizičke prirode, ona zna sve što se može teoretski naučiti, ali Jackson kaže da Mary nikako ne može sve znati jer joj nedostaje iskustvo spoznaje boja, nedostaje joj usporedba nijansi boja za istinski doživljaj prelamanja svijetlosti u svijesti.
Poziva nas da zamislimo kako su njeni tamničari odlučili jednoga dana da je vrijeme da ona vidi boje. Prvo što je vidjela u svijetu izvan crno- bijele tamnice je crvena ruža. Jedna njoj nepoznata nijansa u igri svjetlosti i tame se odjednom pojavila u njenoj svijesti.
Kako će reagirati, hoće li se iznenaditi ili samo odmahnuti rukom?
Jackson tvrdi da će se Mary iznenaditi, jer će po prvi puta vidjeti onu nijansu koju je do tog trena poznavala samo kao valnu duljinu svijetlosti. Hoće li prepoznati koja je to valna duljina? Hoće li joj znati nadjenuti ime?
Jedno je sigurno, ona je naučila nešto novo, sigurno je da se u tom trenu promijenila njena percepcija svijeta.
Ta tvrdnja dokazuje da postoje objektivne i subjektivne kvalitete u vezi sa doživljajem boja, a time i doživljejm svijeta u kojem živimo. Ono najintimnije u nama, ono nedjeljivo i nedodirljivo u nama je opisivo ali za drugog čovjeka nije shvatljivo.
Iz crno- bijelog svijeta Mary izranja u nepoznatu šarolikost univerzuma. Iskričave krijesnice trepere u njenom umu, bezimene nijanse svjetlosti joj pune oči, spoznaja se širi i ona spoznaje da u njoj samoj postoji cijeli svijet, da se u njoj krije vjekovima traženi kristalni kontinent, tajanstvena Atlantida i da ona svojim srcem, treptajima svojih neurona boji život bojama svoje spoznaje i odklanja tminu iz svijeta svoje svijesne spoznaje.
http://treptaj-oka.blogspot.com/
http://mozak-i-njegova-prica.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen