taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 31. Mai 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze tijelesnosti.



Kad se na horizontu suton zlati, a srca dva u koroti osame na obali stoje, Eterina nježna snaga ublažuje tugu koja nad njihovim dušama lebdi. Čovjek tada osluškuje drevnim ogrtačem tijela, treperi ljepotom lelujavih dodira i čuje sve ušima nedostupno, osluškuje muziku satkanu u vjetru, baladu ispjevanu glasom sirena, odsviranu nevidljivim orkestrom drevnih pradjedova. Dva kaleža puna skupljenog života na litici stoje, sjedinjena željom, odvojena znanjem čekaju da ljubav u njima procvijeta, da alkemijski treptaj oka život ponovo oživi. Sunce se kupa u suzama uzbuđenja, kapljica svaka iskri sjećanjima, u kaležu se zrcali jedna želja davna.
A onda se vjetrovi ostvarenja jave, vrulja krvi vrije davnim bolom u smiraju toga teškog dana, a na zapadnom nebu večernjica sajem svojim poziva u noć u kojoj samo ljubav trenutke broji. Poludjelo srce uranja u tamu, boreći se s virovima što ga ka dnu vuku. Zalutala staklena galija s jedrima od mjesečeve svile, mu u ovom sudbonosnom trenu nudi spas. Na horizontu jedna žena stoji, suton je zavjesom svojom grli, kiti je zvijezdanim prahom, kadenom je zlatnom u kaležu snova sidri, da se ne izgubi u strahovima svojim.
Utihnule su misli, utihnuli su osjećaji sreće, utihnulo je vrijeme za jedan tren, a valovi kristalnu galiju nose, slijede srca zov. Fortuna se maestralom glasi i doljeva nektar u kristale snene, da kožom rijeke zvukova poteku, da se srca dva sjedine u kaležu jednom. Ne, neću bacat biserje pred svinje, pomisli još uvijek snena žena, ovdje se samo snaga uma traži, zamućuje izvor koji tirajima svojim, već eonima, moje srce draži.
Nemiru njenom i vjetar se smiješi, zaustavlja buru, smiruje tuge val da besmisleno ne razori ovaj čudesni srca bal. Sretna duša, predaje se srca svoga vlasti, odjeva haljinu od duginih boja, blješti sretna od ljubavne slasti i priznaje sebi, srcu i drugima, sve je bila samo igra poljuljane časti.
Nad horizontom svitanje rudi, srca skidaju korote znak, misli donose ljubavi sjeme, sunce se kupa u očima snenim, pogled iskri samo lijepim sjećanjima, u kaležu sreće tijelo tijelu priča ljubavnu baladu, a oživjeli život dušama snenim samo ljubav nudi.

http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.webstilus.net/content/view/9070/65/
http://dinaja.blog.hr/

Keine Kommentare: