taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Sonntag, 16. Mai 2010

Peta dimenzija......



Lutam snoviđenjem davnih vremena, srebrenkasti sijač nebeskoga praha plavetnilom jezdi milujući me suptilno nježnim zagrljajem svjetlosti i sjena, trepravim krilima svilenkastog sjaja   odnosi srce u mit o dalekoj zvijezdi. Pred očima trepti pozornica neba satkana od misli, sjenki, uspomena, slijedeći astralni put Apolona Feba i istinu da stalna je tek vječna mijena, uzdrhtalost  izrasla iz uzavrele sreće nebeskih pjena. Blješti scena neba pod svjetlosti srca, a na rampi sjenka moje duše snene, ljepotu proteklog vremena med u ljubav vrca. Davne tuge predugo u tmini sakrivene, tuge vagom trenutka izmjerene, u ovom treptaju oka su u pjenušavu kupku sreće pretvorene. Na svilenom sagu treperave noći leptirica  jedna moje snove u carstvo bezvremena odnosi ostavljajući kristalni trag u Venerinoj ljubičastoj kosi. Na baršunu mekom, paperju od svile, na blještavom sagu mjesečeva praha srećem dobre, snene djetinjstva mog vile i zrcalne mrve duševnoga straha. Nižu se ostatci i tuge i sjete, srce slaže starih uspomena nisku, reda ih ko zrnca od krunice svete, u dimenziju duši probuđenoj blisku. Simfonijom neba, treperave strune iz školjkinoga tkiva iznjederene, iz kapljica vremena u jezik univerzuma pretvorene šapuću mi o svjetlosnom zagrljaju duše u njene sjene. Sjenka duše moje treperi trenutcima sreće, srce sklada nježnu simfoniju kiše, a život se tragom nove dimenzije kreće. Snovi se rađaju iz kapljica sutonske zvijezde, leptirica me nosi ka Danici sjajnoj, iznosi me pod koplja dnevne svjetlosti, svilene niti moje svijesti sad beskrajem jezde, pjenušajuć pjenu Venerine ljupkosti. 
Dlanovi neba iskre svjetlosnu dimenziju, šapuću jezikom svemira, šapuću ljubavnu poeziju otvarajući vrata nove spoznaje, vrata iza kojih cvijetaju predivni kristalni cvijetovi. Ulazim u tu tajnovitu postaju sudbine, osjećam da se duša uzdiže u vječno sanjane visine, srcem osluškujem ljepotu koja se u kapljicama krvi u cvjetove pretvara i čujem poeziju vode, oživjelu vrulju nad beskrajem željene dubine. U srcu se leptirići roje, svilenkasta krila bruse kristaliće u kapljama života, dragulje ljubičaste boje, a u duši iskri kristalno jasna, uvijek postojeća, nikada nestajuća božanska   dobrota. Kličem sretna toj čudesnoj ljepoti, trajem u dimenziji istinskoga sjaja, zahvaljujem boginji iznjedrenoj iz pjeska i pjene na njenoj dobroti, na dimenziji novoj izronjenoj iz poezije vode i kristalnog beskraja. Na izvoru davno darovane mi sudbine, osluškujem rađanje kapljica vremena, čujem šapat nebeskih visina, dotiću me treptaji oceanskih dubina i osjećam lakoću življenog života u zagrljaju ljubavi, te dimenzije u kojoj sam rođena.

http://velika-gala-predstava.blogspot.com/2007/06/velika-gala-predstava.html
http://dinaja.blog.hr/

Kommentare:

Anonym hat gesagt…

Draga Dinajo,
sretna sam sto mogu ponovo citati tvoje textove.
Pozdrav,
necutako

Anonym hat gesagt…

Draga Dinajo,
sretna sam sto mogu ponovo citati tvoje textove.
Pozdrav,
necutako

shadow-of-soul hat gesagt…

o, draga moja CARICE, od ove hladnoće ugrijale su me ove predivne riječi i odvele u maštu i sanjarenje ...

Anonym hat gesagt…

Dinajo, draga, jako sam se razveselial tvojem povratku!
:))
Vitae...