taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Dienstag, 18. Mai 2010

Noć puna krijesnica



Već sam vam pisala o ovom nezaboravnom doživljaju, pisala sam o predivnom osjećaju satkanom od sjećanja na noć punu krijesnica.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/04/noc-puna-krijesnica.html

Jedna pjesmica, danas pročitana na portalu Magicus, me je prisjetila na taj tekst. Krijesnice, ta svjetlosna bića bude u meni uvijek onu čudnu sjetu razigranog djeteta koje je lepršalo tim beskrajnim oceanom i igralo se sa kapljicama te tajnovite vode. Nekada mi se pričinja da čujem njihove šapate kao što sam ih slušala u dugim ljetnim večerima u uvali djetinjstva. Sada se prisjećam dana kada sam pisala stari tekst, prisjećam se osjećaja koji je u meni stvarao misaono- osjećajne slike "Noći pune krijesnica", noći pune zvjzdanog praha koji je plesao svoj ples u zagljaju ljubavi.



Čitam, ustvari dočitavam tek izašlu pjesnikovu knjigu i osjećam u sebi isto ono uzbuđenje kao u vremenu prvih susreta, u bezvremenu u kojem smo doista živjeli samo sretne trenutke, ono čudesno "sada" koje se zadnjih dvije godine bilo izgubilo u želji za trenutkom ozdravljenja, u želji za budućim trenutkom koji će nas ponovo vratiti u ono naše čarobno "sada". I evo dogodilo se, ostvarila nam se želja. Pjesnik se ponovo smiješi osmijehom dječaka očiju boje sna. Sjedimo na osunčanoj terasi, negdje u daljini odkucava podne, žuti tepih istkan od maslačkovih glavica se prosuo vrtom, spuštam knjigu na koljena, zatvaram oči i u mislima se vraćam u Strove, u predivnu ljetnu noć koja je još uvijek živa u meni. Nebo je bilo puno zvjezdane prašine i pričinjalo nam se kao da je anđeoska ruka prosipala taj čarobni prah po nama. Zvijezdani tepih se zrcalio pred našim očima i sjedinjavao sa krijesnicama, tim malenim svjetlosnim bićima, koja su nam osvijetljavala put ka malenom hotelu u toj čudesnoj noći punoj ljubavi. Koračali smo anđeoskom stazom ka vječnosti.



"Nakon dugo godina pronalazio sam zaboravljene riječi, koje su kod Ane nailazile na dobar prijem. Mislio sam da dobro zavodim, a zapravo sam bio dobro zavođen. Ana je cvrkutala o noći, o muzici, ugasila je svijeće da bi mi pokazala puno polje krijesnica koje se steralo pred hotelom. Nikada nisam vidio toliko krjesnica. cijela padina je svijetlila posuta miliunima krijesnica, tako da su svijeće bile nepotrebne. Ana se sve slađe smijala, a ja sam govorio sve više gluposti. Kad se žena nasmije i na banalnost o ljepoti noći, to je dobar znakda će noć završiti bolje nego što je počela. Njuh starog vuka postajao je sve izoštreniji., riječi sve dvosmislenije, a pogledi sve mutniji. Ana donese još vina i voće, ponovo upali svijeće da se bolje vidimo i nastavi pokazivati svoj dugi vrat, sočne usne i bijele zube. Nastavio sam govoriti dobrovoljno upadajući u postavljenu stupicu. Nema nikakva smisla baviti se umjetnošću ako ne shvaćaš što je to kvazar, što sudar galaksija, što je to svjetlost i koncentracija svjetlosti koja se zove crna rupa. Isto tako nema smisla baviti se fizikom ili poviješću, a ne znati dramaturgiju ljudskog mozga, ne znati što je to što je nama najbliže, a udaljeno je trinaest milijardi svjetlosnih godina od nas. Energija. Ovo govorim samo zbog toga jer smatram da je besmisleno raditi bilo kakav kreativan posao ako nije u sinergiji sa cijelim svemirom. Može tema umjetnosti biti kakva hoće, ali u pozadini mora stajati svijest o ukupnosti i o prebivanju svega u svemu, o prolaznosti i neprolaznosti vremena i o trenutku koji je sada i koji je vječnost, kao i naše bivanje na zemlji. Svaka umjetnost je besmislena, kao i svaki ljudski čin, ako ne crpi energiju iz istog izvora iz kojeg je crpi i svemir."


Zdenko Jelčić, "U traganju za izgubljenim Narcisom" VBZ, Zagreb april 2010.




Da, divna je bila ta noć puna krijesnica, puna mirisa čempresa i pinija, puna pjesnikovog glasa, puna ljepote u kojoj smo se kupali i dušom i tijelom. Zrikavci su svirali sonatu od ljubavi, a krošnje su nam se smiješile mjesečevim zlatom i uzdasima toplog Toskanskog vjetra. Sjedili smo na terasi najmanjeg hotela na svijetu i crpili ljubav sa istog izvora iz kojeg je crpi svemir.
"Pa to činimo još uvijek" šapnu mi pjesnik budeći me iz sna koji sam budna sanjala.

Tako je završen stari tekst, a ja danas šapućem njemu i sebi i vama dragi moji prijatelji, šapućem kapljicama vremena, šapućem kristalima svijesti tim iskrećim svijećicama moje uzdrahtale duše, šapućem u ovaj virtualni svijet, divan osjećaj se u meni budi jer osjećam da nismo uzaludno živjeli, pisali, stvarali, ostavljali tragove u ovom beskraju, u ovom čudesnom svijetu u kojem se zrcale sva naša dnevna snoviđenja i pronalaze odraz u novim tekstovima, pjesmicama, stihovima. Da, blogosfera je svijet u kojem se neprestano odvija misaono- osjećajni dijalog virtualnih duša i ogleda mimikrija naših treptaja u bezvremenu ove čudesne svjetlosne dimenije u kojoj trajemo.

http://dinaja.blog.hr/

Kommentare:

shadow-of-soul hat gesagt…

I copy me :) dobro je dok je tako, ali kad krene I copy you, who am I? ne 'kleptomanka' :) već čista kradljivica :)

artemida hat gesagt…

draga sjenko pratila sam virtualni dijalog o čovjeku kleptomanu.....zgrozih se od misli i rečenica tvoje sugovornice koja čovjeka naziva kleptomanaom.....kleptomanija je bolest........to znamo, to zna svaki obrazovani čovjek........a tvoja sugovornica nije kleptoman, ona je jednostavno kradljivica ideja ljudskih duša, ideja, zvijezda na unutarnjem nebu čovjeka......ideja koje prtvara u jeftini stih......zanatlijama je što se mene jer cijenim njihov trud, ali kada zanatlije počnu optuživati stvaraoce ideja na kojima izgrađuju svoj zanat, tada zaobilazim zanatske radionice, jer znam da ti zanatlije nisu obrazovani.....oni prodaju samo jeftine suvenire turistima koji u prolazu posjete njihovu radnju....:-)))

artemida hat gesagt…

Korktura misli.zanatlije cijenim dok ostaju u okviru svoga djelovanja, ali kada zanatlije počnu optuživati izvore sa kojih uče i prglašavaju ih kleptomanima, tada se u meni rađa neka čudna energija koja brani etiku i estetiku iskonskih izvora stvaralaštva.......tada zanatlije koje pišu o kleptomaniji izvora postaju jednostavno kriminalci, jeftini lopovi ljudskih snova....:-))