taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Donnerstag, 27. Mai 2010

Simfonija cvijeća



Često smo na trgu cvijeća uranjali u praskozorja upijajući mirise svitanja i simfoniju boja satkanu od latica bezvremena i mirisa krizantema. Hortenzije su nam šaputale pjesmu o ljubavi jednog davno umrlog poete, poeziju koju smo živjeli na obroncima snova i jave koja se iskrila u našem vjerovanju na nju. Vjerovali smo u trenutke koji dolaze i živjeli treptaje oka u kojima smo osluškivali tišinu svitanja i simfoniju cvijeća koje je ostavljalo svoje pupljke u našim mladim srcima. Puno godina kasnije smo se našli na sajmu cvijeća i poželjeli probuditi davne uspomene na proljeća mladosti. Cvjećarice više nisu kao onda slagale pušleke različitih boja, strogo dizajnirano cvijeće je bez mirisa i drhtave simfonije boja zrcalilo sliku novog vremena. 



Zaustavih se pored dame od ruža i poželjeh udahnuti miris iz oluje ruža, osluhnuti simfoniju cvijeća. Izgeladalo m je kao da su ruže prestale mirisati, kao da je cvijeće prestalo govoriti, kao da je prestalo skladati simfoniju snova. Bilo je uklješteno u trend vremena, okupano kozmetikom kao lice ostarjele dame koja iza šminke krije svoje pravo lice. Boje, mirisi, znakovi osjećaja i ljudskih stanja, nisu zaplesali onaj drevni ples, onaj najljepši i nezaboravni ples naše mladosti. Prisjetih se Londona i muzeja Madame Tussauds. Cvijeće je bilo poredano kao voštane figure u muzeju i ja na sajmu cvijeća osjetih hladnoću, za pasivne konzumente prirode, smišljeno složenih aranžamana i prisjetih se jednog buketa iz vremena oluje ruža i pjesama koje su izrastale iz topline duše i postajale izričaj srca.





Stajala je tužna u svjetlosti svijeća,
duša joj je ćutila osjećaja znanje
koje se zrcali u ljepoti cvijeća
cvijeće srca njenog, njene davne sanje.
Tajanstveno svjetlo i Amorov hram,
maglovita sjećanja na ljubavni zov
treperava mladost, djevojački sram
žena sakri žudnju pod nebeski krov.
Mirisi se šire, miluju srce i bude čežnje
žudnjom dušu uzdižu do nježnosti vrha
milovanjem strasnim iskre davne težnje
ljubav samo ljubav  života je svrha.
Širi ruke, usne, udišuć' života krijep
oslobađa u dubinu pretočeni miris
tijelu osjet vraća da ne ostane na mirise slijep
da vidi miris ruže i  osluhne drhtavi iris.
Ljubav srca srcu najviše joj znači,
u njenoj se biti svjetlosti izvor krije.
Duša svoju sjenku mirisom oblači
Amor i Psiha, ljubav drevna njeno srce grije.
Zalutavši slučajno na sajmu snova,
u svitanju prvo sreću svoju nađe
misleć da slučajno za nju ne postoji
i da joj sudbina ne dopušta krađe
 u miris je cvijeća uplitala sanje
svu ljepotu duše i svjetlosti danje.
Vijenac sad se blista velik, zlatan, ubavi
u ime naših duša, u ime blage ljubavi.

Na našem trgu cvijeća se danas odigrava rat svjetova, trešte topovi taština i zaglušuju simfoniju cvijeća koju smo u onom davnom proljeću sretni osluškivali. Neki novi klinci, ne poznavajući poeziju cvijeća, ne osjećajući snagu svjetskih trgova cvijeća,  pišu izvještaje o festivalu cvijeća i  daleko od trgova cvijeća uživaju u figurama koje ne mogu zamjeniti one drevne Škurlove i Prevert-ove stihove, ne mogu zamijeniti one davne pušleke koji su bojama i mirisima skladali nezaboravnu simfoniju cvijeća

Kommentare:

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

cvijet, taj predivan trenutak spoja prirode i života, cvijet, taj krhki kristal ljepote što traje i daje... kao i život - traje i nestaje ...

artemida hat gesagt…

cvijet taj čudesni zagrljaj duše i tijela, trepravi dar prirode čovjeku, samim sobom osvaja, uljepšava piše poeziju, širi simfoniju mirisa....cvijetu ne treba kozmetika.......:-)))