taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Dienstag, 25. Mai 2010

Zrcaljenje zagrljaja znanja i vjerovanja u ogledalima duše.


"Neću tek tako sanjati, neću ubijati strune izrasle sa vrulje znanosti, neću djeliti crnog i bijelog Anđela u mojoj spoznaji, neću djeliti nježnost vjerovanja od čvrstine novih uvjerenja, hoću samo snena uroniti u ocean svijesti i pronaći sedefastu školjku u kojoj skriven spava biser satkan od pjeska i pjene moga vremena, izrastao iz svjetlosti i tmine moga uzdrhtalog uma." pomislih u jednom trenutku neodlučnosti i neživljenja. Možda ću onda shvatiti da je ovo što promatram oko sebe samo iluzija uma, a možda ću u zrcalima duše prepoznati onaj drugi dio sebe, onaj dio moje svjesti koji luta bespućem novih podataka, možda ću onda uistinu doživjeti noć svih noći, noć u kojoj se otvaraju vrata neba i vidjeti kako svjetlost i tama, sunce i mjesec, duša i materija slave svoje vjenčanje, doista osjetiti vrijeme kao radosnu kupku postojanja, pjenušavu kupku vječne sreće. Beskonačnost koju naslućujem u dubinama nutrine izrasta iz zagrljaj anđela noći i anđela dana, iz vječnog zagrljaja svjetla i tmine i  prožeta  je nitima strpljenja kojim svijesno savladavam svaku novu polovicu puta koji se kotrlja u spoznaji nedohvatne daljine. Anđeoski zamak, koji susrećem u snovima, je tu skoro na dohvat ruke, ali još uvijek na kraju one polovice puta koji još moram preći, krije se na kraju onog djelića puta koji se kotrlja ispred pređene polovice satkane od vjerovanja. Sjedinjujem misli Kafke i Zenona u alkemiju sna i potvrđujem samoj sebi da su beskonačnost i vječnost skupljene u mom unutarnjem svemira, da se zrcale u ogledalima moje svijesti. U ovom sretnom trenutku sazrijevanja vidim u zrcalima duše  alkemijsko vjenčanje sna i jave, tuge i sreće, znanja i vjerovanja, svjesti i podsvjesti.
Zaustavljam se  u točki prividnog mira, uranjam u kamen drevne mudrosti  i susrećem nepoznatu sebe, slušam njen glas u ovom trenutku postojanja, slijedim unutarnji šapat, anđeoski šapat snene duše, gubim se u pogledu očiju boje sna, slušam anđeoske šapate njegove duše i osjećam ljubav i koračam svjetlosnim mostom sjedinjenja u metafizici zajedničkog sna.
Stojim na obali nevidljivog mora iz kojeg izranja snaga postojanja. Neumorni valovi nezaustvaljivo dodiruju osjetila, dolaze i odlaze, penju se i spuštaju, ali su uvijek tu i nedozvoljavaju isušenje svjesne spoznaje, stvaraju moj metaverzum u kojem ćivi moja ljubav. Emocionalni um, anđeoska snaga istinskog postojanja, tajnoviti otok mira i stabilnosti, anđeoski zamak u beskrajnom moru života sidri u meni sretan trenutak u kojem se utopih u anđeoskom pogledu očiju boje sna. Svako jutro kada se još snena okupam u toj ljepoti odlučujem se uvijek iznova za ljubav. To je svaki puta novi osjećaj, osjećaj koji potvrđuje stari, to je raskrižje sudbine, put ka vječnosti, zrcaljenje istinske stvarnosti u zrcalnim neuronima moga uma.
U anđeoskom dvorcu postojanja, u treperavoj duši mojoj, u srcu uznemirenom se ogelda sanjani lik i ja jednostavno znam da volim. Svaki novi trenutak je nova istina o životu, novo alkemijsko vjenčanje svjetlost i tmina, duša i materija u anđeoskom zagrljaju, svijest i podsvjest u milovanju. Fontana vječnog života, njegova i moja slika treperave u suzama neba, blještave u kapljicama sunca, sretne u kristalima sna, u anđeoskom šapatu duše, sjedinjene u osjećanju osjećaja, u ljepoti života pretvorene u ljubav. To je poezija mojih misli, ona se ne razlikuje od poezije prirode, poezije univerzuma s kojom sam svjetlosnim zagrljajem neba sjedinjena. Ako je stvarna činjenica da se sve u univerzumu ponavlja, ako sam već jednom bila i ako ću još jednom biti i činiti isto što sada činim, onda bih trebala činiti samo dobro da se ono ponavlja. Živim ulovljena u mreži vremena u kojoj ću beskonačno trajati. Sve drugo oko mene će se možda mijenjati, moje tjelo će možda izgledati drugačije, ali ja ću i za tisuću godina biti ista, moja duša će biti ogrnuta svjetlošću zvijezde pod kojom sam rođena, bit će branjena anđeoskim štitom Anđela koji stražari nad mojim snovima. Ako u ovom ljubičastom beskraju postoje i drugi svjetovi, možda se zrcalim u njima kao što se oni zrcale u meni. Osluškujem svjetlosnu muziku životnih i ljubavnih sfera, osluškujem šapat anđeoske duše univerzuma i vjerujem u ljubav.

http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com
http://umijece-vremena.blogspot.com
http://dinaja.blog.hr

Kommentare:

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

svaka duša je nepregledni ocean, mekana tamna svila Svemira se prelijeva u svačiju dušu i zauzima baš onoliko prostora - koliko joj ustupimo :)

artemida hat gesagt…

ah taj čudesni, tajnoviti zagrljaj u nutrini dubine.........:-)))