Sanjajući grčeve u srcu, pitala sam se u snu i između dva sna: Što bi za mene bila milost i što ja od nje očekujem? Srce je otvaralo vrata tugama i kišni vjetar je zavijao u krošnjama krvnih žila, a duša je plakala gažena svakim korakom bola koji se uvlačio u svijest. Iznenada osjetih rađanje sunca u dubini nutrine. Zakoračih u kristalni labirint zrcala i vidjeh trenutke poslagane u nisku od blještećih dragulja. Shvatih da se dogodilo ono u znanosti već dugo naslućivano, otkrila sam svijet mojih zrcalnih neurona, ušla sam treutak svjesne spoznaje, u moj metaverzum. Riječi davno izgovarane, melodije osluškivane srcem, poezija slušana dušom, misli satkane od zvjezdanog praha, mjesečevim srebrom posute po usnama zaplešaše svoj anđeoski ples u dubini svijesti. Vidjeh dolinu zelene rijeke i sunčane brežuljke sjećanja u nepostojanim maglama. U ovom trenu ogledanja u uspomenama otvaram kovčežić s milion svilenih koprena za njega i darujem mu jednu po jednu, darujem mu simfoniju boja i sonetu svjetlosti, na tisuće šarenih velova žaleći još uvijek da nemam dovoljno ljepote kojom bih obojala ovu tajnovitu stazu sreće kojom još uvijek opijena prošlim noćnim morama koračam ka suncu. Koračam putem spasenja što se penje ka drumovima što se križaju na nebu i gledam prohujalo vrijeme očima razigranog djeteta. Cijeli život se ogleda u zrcalima svijesti, pred mojim unutarnjim očima se kotrljaju kolone biće koje su sudjelovale u ovoj velikoj gala predstavi koju nazivam život.
U jednom zrcalu se ogleda trenutak prvog susreta i ja shvatih da sam već onda osjećala što on osjeća, da je on prije mene izgovarao moje misli, da smo jedan drugoga osjećali kao što osjećamo sebe.
Stajao je pored mene na obali velike vode i njegovo lice se zrcalilo u kapljicama i suncem obasjanoj pučini. "Vi niste odavde?" upitao je. "Od kuda dolazi voda?" upitah "Iz zemlje" šapnuo je "Idemo popiti kavu" izgovorismo istovremeno. Sjedili smo na terasi male kafeterije uz more i nepredstavljajući se mudrovali o životu i ljubavi na prvi pogled. "Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav završava, postoji dodir dvije ruke koji se opire svim rečenicama" govorio je dodirujući mi dlanove. "Da bismo razumjeli, spoznali i osjetili svjetlosni zagrljaj i potpuno potonuće u snagu želje i žudnje potrebno je prije svega razgovarati o stvarima koje su naizgled jednostavne, svakidašnje, razumljive i proste. Tada nam poezija govori o ljudima utonulim u životu punom protivurječnosti i pričini nam se da je to onaj u modernoj psihijatriji poznati fenomen deja vu, već viđeno." odgovorih. "Mi danas pišemo zvjezdanim slovima novu bibliju, mi se obračamo čovjeku u čovjeku upotrebljavajući jezik ulice, predgrađa i radničkih naselja i sjedinjujemo poeziju, život i ljubav u ovaj sretan trenutak ponovnog susreta".
Utopljena u labirintu zrcala osjetih mladenačka uzbuđenja, začuh glas ljubavi, prepoznah njen jezik, sjetih se stihova koje mi je govorio ne odavajući ime pjesnika.
"Ničega drugog nema u ovoj misli osim tvog lica," šapćemo još uvijek sinhrono"ničeg drugog osim tvojih žednih kao noć sivih očiju".
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen