http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=44156
Tužan osjećaj gorčine osjećaja autora se širi mojim svemirom, osjećaj gorčine autora kojeg ne poznam, autora o kojem mogu razmišljati tek kroz njegovo djelo, autora koji je u ovu pjesmicu utkao niti svoje duše koja čovjeka naziva kleptomanom i snagom svoga talenta tom istom čovjeku, zanatski složenom rimom, spretno satkanim stihom, proriče nesreću.
Ne volim zloruke proroke i grozim se od ovakvih misli i onda rađe slijedim misli drevnog Diogenesa i svijećom tražim čovjeka u čovjeku. I gle on je danas tu, čovjek u čovjeku je uvijek tu u onom zrncu spoznaje, u sretnom trenutu istinskog trajanja u božejem snu, u treptaju oka u kojem se zrcali duša čovjeka u čovjeku.
Univerzum je sastavljen od bezbrojno malih svemira koji u sebi nose bezbroj još manjih i tako u nedogled. Ulazim u rascvjetanu sferu vremena gdje kradljivac sna, polumjesecom kiti svoje čelo i suncem obasjava nebesku slavu na modroj livadi punoj zvijezanog sjaja. Gledam prema istoku i mislim tamo se rađa novi san i smjenuje onaj odsanjani. Osluškujem kako nečujni koraci noći još uvijek tišinom grle tek usnule oči neba i osjećam zrcaljenje misli drevnih poeta u ovom sretnom trenutku postojanja. Jutrenjem u srcu mi postajemo svjetlost i na tonovima njenih boja prelazimo sve granice smrtnicima zabranjenog svijeta. Svjetlost i pomilovanje spojeni u prekrasnu sliku Sofijinog carstva, rascvjetani perivoj vremena, metafora raja postade naš trenutak, naše postojanje u snu koji nesvjesno već godinama sanjamo. Oslobodili smo se prvog grijeha odvojivši se od sile teže, utopili smo se u prekrasan spoj znanosti i religije koja nas je odgajala, ali osiromašili za jedan osjećaj, jer strah je ostao kao zla kob iza nas. Uzdigli smo se iznad srednjevjekovnog Svetog brda slobodni, jer smo uspjeli preći granicu nedozvoljenih osjećaja. Ljubav nas je uzdigla u bezgriješnost duša, u Sofijin svijet vječnog svjetla. Lakoća postojanja u svijetu svjetla i pokreta, lutanje univerzumima na strunama svjesti, nas uvodi u svjetove o kojima smo sanjali ili možda samo čitali. Na tom putovanju nismo sreli orla u kojem se sve zrcali. Velika ptica u kojoj žive sve ptice, v eliki orao je Bog, u njegovom perju su skupljena sva pera svijeta, sve sudbine i svi životi. prisjećam se osamnaestom pjevanja Danteovog Raja.
Osluškujem tonove sna i osjećam istinu u bojama koje me okružuju. U sredini sredine devetog kruga, dva bisera napustiše školjku i sjediniše se u blistavu spiralu koja se neosjetljivo omotavala oko nas. Osjećajući suptilnu simfoniju u sebi letim u visine, u beskraj Danteovog sna. Kružim kao velika ptica nad tamom bezdana u kojem su ostali svi grijesi koje su čovjeku pripisivali. Trajem snom jer sam obogaćena iskustvom trenutka, očišćena izvorom sa dna Parnasa, pomilovana Muzama. Nosimo vječnosti u sebi i ulazimo u vrijeme prije vremena u kojem ne postoji ni prije ni poslije jer to je uvijek novo vrijeme, novi sretan trenutak trajanja u snovima naših praotaca.
Čovjek imitira davno imitirani život svojih pradjedova i u toj imitaciji izrasta u unikat danas življenog života punog ljubavi, iskri se u sretnom trenutku postojanja u svom snu.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen