Zar uistinu danas mogu povjerovati da je iz prsta Stvoritelja poteklo sjeme i da je tako rođen čovjek? Na kojem mjestu univerzuma se dogodio taj čin? Slika mi ne odaje lokaciju, ali u njoj samoj nazirem odnos zlatnog reza i u zadnjoj točki zlatne spirale je renesansni umjetnik smjestio taj po legendndi i sudbonosni dodir prstiju. Na slici vidim kako se iz sivila prajuhe odvaja anđeoski oblak sličan desnoj polutki ljudskog mozga. Pitam se dali je umjetnik tada uistinu znao da upravo ta polutka upravlja našom intuiticijom, emocijama, maštovitosti, muzikalnošću, da se njome sjećamo i pamtimo fizionomije, njome sanjamo i istinski volimo.
Je li je on znao da nju aktiviramo metaforama i da smo zahvaljujući poticajima njenog djelovanja kreativni i osjećajni. Umjetnik je ipak u takav oblik smjestio Boga i njegove glasnike, male anđele, čuvare svih naših tajni. Iako su neki povjesničari umjetnosti u tom detalju slike vidjeli ogrtač Stvoritelja, neki školjku svetoga Jakoba, ja u njemu prepoznajem najsavršenije djelo u nastajanju svijeta, desnu polutku čovjekova mozga. Iz lijeve polutke, koju na slici nevidim, proizlazi moj misaoni um, moja logika, moj artikulirani govor, njome sam racionalna i suzdržana, ali i sumnjičava. Umjetnik je tu lijevu polutku prepustio nama, promatračima njegova djela, da njome odlučimo što naše oči vide, otvorio nam vrata virtualnog svijeta i pozvao nas na lutanje njime. Sjedinjena lijeva i desna polutka stvaraju moj svijet, unverzum umno- osjetilno- osjećajnog u meni. Tu u univerzumu moga uma se doista smjestio cijeli svijet.
Dodir ovih prstiju iz kojih proizlazi Leonardov čovjek u kružnici i kvadratu mi odaje tajnu nastajanja svijeta i kaže mi da je svijet, po legendi, manu propria djelo Boga i Adama. Umjetnik je ove dvije ruke nacrtao slijedeći zakon zlatnoga reza i ja promatrajući taj sudbonosni pokret vidim opušetnost i osjećam ritam i dinamiku toga čina. Moj doživljaj ovog detalja, velike slike velikog majstora, četverodimenzionalan. Michelangelo je u desnu plutku ljudskog mozga smjestio Boga i Anđele, danasnja znanost te tajastvene treptaje u našim glavama naziva leptirićima. Anđeli, leptiri, tajnoviti ples u našoj svijesti, čudesno tkanje proizašlo iz vrtnje nebskog vretena, dokazuje vječni zagrljaj mistike i znanosti i stvara uvijek nove bajke o našoj svijesnoj spoznaji.
Anđeoska oda sreći
Nebo je otvorilo oči, zaiskrili su dragulji beskrajnim bezvremenom anđeoskog sjaja, svaki treptaj mi šapuće o sreći, daruje duši mojoj tajnovito znamenje, blještavo drago kamenje, tišinu tišinom ogrnutu, treperavu svjetlost ozrcaljenu u života svijeći. Svaki treptaj svjedok je životnoga sjaja, anđeoski odsjaj tijelo u zagrljaj prima, tka lakoću neminovnog kraja, a u duši se širi vječna osjećajna plima. Srce osjeća da je ta anđeoska poruka duši važna, da treptaji unutarnjeg neba nisu znamenja lažna, da unutarnje sunce anđeoskim porukama daruje znamenja duši važna, da se svijest da podsvjesti našom cijeli život igra skrivača i da ljubav anđeoskim zagrljajem oslobađa dušu od tugaljivog plača. Zrcalim se u nebeskoj vodi, kapljica sam u vremenskoj rijeci, anđeoski zagrljaj mojoj duši godi jer zagrljajem tim postajem svjetlost na svemirskom dlanu, svjesna da me anđeosko biće nikada neće ostaviti samu. Anđeoska poruka satkana od svjetlosne pjesme vječnu istinu mi zbori, kao svjetlosna rijeka mojim tijelom teče i svjetlosnu muziku u mojoj duši tvori. Na svilenom tragu duše moje stihovi se slažu, satkani od anđeoskog tkiva i poruka svijestim istinitost tog znamenja na vagi sretnog trenutka važu. Niže se niska blještećih bisera ljubavnoga lanca koji tuge kida, postaje znamenje moga unutarnjeg vida, svjedok nevidljivog anđeoskog cjelova koji ljepotu ostavlja ogrnutu treperavim velom duševnoga zdravlja. Sretan trenutak, sreća iznjedrena iz tkiva unutarnjeg neba, svjetlosni znakovi koji tugu brišu, i anđeoskim slovima odu sreći pišu.
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen