taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Mittwoch, 26. Mai 2010

Na rubu pameti


Na granici sna i jave, na margini znanja i vjerovanja, na brežuljcima svjesti i rubu pameti izvire ponornica naših osjećanja osjećaja. Iz kaosa izrečenog, napisanog, mišljenog, naslućivanog, osjećanog gnjezde se snovi ogrnuti svilenkastom odorom ljubavi čovjeka prema čovjeku. Na sajmu taština ponekad se pojave crne slutnje, u areni strasti otpočne borba među mišljenjima, razigraju se pro i kontra argumenti plesom ljudskih uvjerenja. Na rubu pameti se prisjetim Nielsa Bohra i njegove tvrdnje "contraria sunt complementa", prisjetim se njegovih dugih razgovora sa Albertom Einsteinom, u meni ožive njihova misaona sučeljavanja vječno ogrnuta ljubavlju prema istinama, ljubavlju prema znanosti kojoj su svijesno ucrtavali put. Tada rado odlazim u snove, zaigram se sa mislima drevnih mislioca, osluškujem šaputanje iz novonapisanih knjiga, grlim svjetlosni trag vjerovanja, uranjam u svjetlosnu dimenziju postojanja spremna da promjenim svoja uvjerenja. Snovi su zrcaljenje duševnih stanja, oni su često iznenađenja, koja bljesnu na obroncima jave, slike koje kao poruke podsvijest šalje, ključevi koji otvaraju skrivena vrata bezvremena, sunce koje otaplja santu leda u dubinama nutrine, pečat duše na papiru ispisanom raznim istinama, vjerodostojni znak od potpisa na peticijama. Kada zaiskre u sretnom trenutku njihov sjaj nas grli sjajem nepoznate svjetlosti, posipa nas kapljicama vode nepoznatog oceana, kupa kupkom pjenušave radosti. Snovi su neprocijenjivo blago skriveno u riznici duše, svilenkasta mreža u koju se love leptirići jave, bezdan u kojem se utapljaju tuge, luka u kojoj sidri cvijetna galija puna želja, žudnji i neostvarenih čežnji. Ne znam od kojeg tkiva su satkani snovi, ne znam je li to pjena iznjedrena iz svijesti, je li to svjetlosna muzika nutrinskog svemira ili tek fatamorgana u pustinji života, ali u zrcalima duše blješti odraz naših snoviđenja, iskre slike življenog života, sjaji simfonija boja tek sanjana iznutra. U snovima našim uistinu postoji svjetlosna dimenzija, treptaj oka bez jučer i sutra, kristalni zamak u kojem se naša svjesnost krije, rođenje i umiranje bez početka i kraja, vječna mjena naših osjećajnih stanja, istine, neispričane bajke, naslućivane pjesme sjedinjene u trenutak prije buđenja. Na obroncima razmrvljenog bola san sklada odu vječnosti, simfoniju htijenja, svira himnu slobodnome letu kroz uvijek nova snoviđenja. Uranjam u snove kao nedužno dijete u zagrljaj majke, osjećam toplinu blagog milovanja neimenovanih struna, utapljam se u nježnosti tog nevidljivog tkiva, osluškujem šapate sa nebeskih visina, plešem slobodna sa sjenkama naslućivanih istina, živim još nenapisanu poeziju ruža, preživljavam oluje strahova i uragane tuga, a onda sjedam u leptirastu galiju neispričanih bajki i sidrim se sretno probuđena u novim svitanjima svijesti.

http://dinaja.blog.hr/

Kommentare:

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

pa da mnogi veliki znanstvenici, istraživači i geniji nisu imali svoj san, zvijezdu koju slijede, reci mi - Carice, što sve ne bi postojalo danas?

artemida hat gesagt…

kuckali bi još kamenjem da stvorimo vatru.......:-)))

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

:) upravo tako, Carice :) da kuckali kamenjem! još bi po spiljama spavali u čoporima...

slijediti svoje snove - ništa ljepše, čak i kad se čini nemoguće ... sve je moguće :)

artemida hat gesagt…

neki spavaju još uvijek u spiljama nepostojanja i misle kuckaju mramor tuđih snoviđenja....-)))