Filozof David Chalmers se u svojim esejima pita, kako mogu stanice mozga stvarati subjektivni doživljaj. On naziva taj proces magijom, uspređuje ga sa tajnovitim procesom pretvaranja vode u vino. Neshavljivi proces u koji već dva tisućljeća jednostavno vjerujemo.
Koliko je nama danas shvatljivo to neshvatljivo?
Dogodi se u izvjesnom trenutku našeg života, trenutku nama nepoznatom i nevažnom, dogodi se nešto novo, do tada nepoznato, jednostavno se dogodi i zaiskri na našem unutarnjem nebu, postane malena zvjezdica u sazviježđu spozanje. Zvjezda do zvijezde, kao Plejade na zimskom nebu, plešu svoj tajanstveni ples i pretvaraju to neshvatljivo u kozmologiju našega uma, u beskraj koji se još uvijek zrcali u metafizičkim teorijama znanosti, ogleda u filozofskim studijama univerzuma uma. Kao što su nekad bile teorije o materiji i sili, tako danas izrastaju eseji o zagrljaju tijela i duše i stvaraju poetiku našeg sudjelovanja u beskraju vječnosti. To, za nas još uvijek neshvatljivo, nedodirljivo, neopipljivo je je naša svjesnost, tajnovita svjetlost kojom osvjetljavamo tajne koja pleše svoj vječni ples sa sjenkom naše duše i stvara u našem sjećanju čudesne misaone, osjetilne, osjećajne slike. Ta tajnovita ljepotica pretvara sve viđeno, slušano, omirisano, kušano, dotaknuto u simfonije boja, sonate mirisa, filozofiju okusa, poeziju milovanja.
Kako nazvati tu plesačicu na oblacima našeg unutarnjeg svemira? Svjesnost? Da, to je danas jedini poznati, priznati, uvriježeni naziv za to svjetlosno biće u nama samima.
A možda je to ipak onaj maleni Anđeo čuvar koji se smjestio u bumbaku naših osjećaja, možda je dobra vila koja leprša u krošnjama tajanstvenog drveta spoznaje, leptirić koji na svojim krilima raznosi pelud našega znanja, nevidljivi zagrljaj duše i materije iz kojeg izrastaju kristali i grade zamak naše svijesti, ono tajnovito zdanje koje Kafkin Joseph K. nije uspio pronaći.
U svom govoru: "O granicama spoznaje prirode", na kongresu prirodoslovaca u Leipzigu 1872 godine, na tu čudesnost ljudskoga ne znanja je već upozorio slavni fiziolog Du Bois-Reymond, tvrdeći da ljudskoj spoznaji još uvijek nije dohvatljiv proces u kojem iz gibanja atoma proizlaze osjećaji i mišljenje:
"Kakva zamišljena veza postoji izmedu određenih gibanja određenih atoma u mojem mozgu s jedne strane i s druge strane činjenica koje su za mene prvobitne, ne dalje rastavljive i neosporne: ja osjećam bol, ja osjećam ugodu, kušam slatko, mirišem ružu, čujem ton orgulja, vidim crveno, a odatle izlazi sigurnost: dakle ja jesam? Skroz-naskroz i zauvijek je neshvatljivo da određenom broju atoma ugljika, vodika, dušika itd. ne bi bilo svejedno kako oni leže i gibaju se, kako su ležali i gibali se i kako će ležati i gibati se. Nikako se ne vidi kako bi iz njihova nesvjesnog sudjelovanja mogla nastati svijest."
Uistinu je već Du Bois-Reymond u onom davnom vremenu, u vremenu kada se o kvantnoj teoriji nije ni sanjalo, svojim misaonim umom postavio granice klasičnoj fizici. Njegovo razmišljanje o čovjeku postalo nam je blisko tek razvojem kvantne teorije. Prijelaz iz zakona klasične fizike u teoriju o kvantu je bio najveći podvig ljudskog duha, a kamo nas ta spoznaja vodi krije se još uvijek u paradoksima, apsurdima, zagonetkama i sjenkama svjetlosnog zagrljaja ljudske svijesti. Neurolozi, neurobiolozi, neurofizičari i neurofiziolozi, danas koračaju rubom spoznaje i traže dokaze za procese, koji su misaono vidljivi, klasičnim metodama mjerljivi, emotivno osjetljivi, ali još uvijek ljudskoj spoznaji nedohvatljivi, jer su izvan granica klasične fizike, a u području kvantne teorije još uvijek nemjerljivi. Neuroznanstvenici nazivaju ljudski mozak sustavom obrade informacija, prerade onih podataka i poticaja koji u njega stižu iz vana. No u tom sustavu još uvijek nije pronađen proces kojim sam mozak osvijetljava svoje multidimenzionalno djelovanje. Šta mozak misli o sebi samome, što se događa u njemu dok obrađuje informacije pristigle iz svijeta oko njega? Matrijalistički nastrojeni filozofi, neurofizičari, neurobiolozi i neurofizilozi pokušavaju, na osnovu potvrđenih i znanstveno dokazanih procesa unutar mozga, stvoriti hipoteza nastajanja svjesnosti i time dokazati da je svjesnost nešto materijalno i dokazljivo. Time bi se dokazalo da duša umire sa tijelom, a to bi uzdrmalo cijelu filozofiju i povijest religija.
Nekako mi se sada u duši budi želja da ostanem u zagrljaju naučenog ne znanja, da svjesno slijedim staze srednjevjekovne ignorancije i da jednostavno vjerujem da je duša treperava vječnost koja postoji u konačnosti naših fizičkih tijela. Jednostavno želim zadržati ono nevino djete u sebi i vjerovati da anđeo čuvar leprša mojim malim svemirom i bdije nad mojom sudbinom, da dobra vila dodiruje strune moje unutarnje harfe i sklada svjetlosnu muziku moje svijesti, da leptirići svojim krilima bude moja osjetila i pretvaraju ih u osjećaje sreće, zadovoljstva, veselja i ljubavi.
http://dinaja.blog.hr/
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=7976
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen