taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Donnerstag, 20. Mai 2010

Što je ljudska duša, gdje se ona krije?



Profesor Wolf Singer, poznati njemački istraživač mozga, je na pitanje, da li je na svom putovanju kroz mozak pronašao sjedište duše odgovorio:
"Ne, pojam duša još uvijek spada u područje metafizike. To je ono čudesno vrelo koje se od pamtivijeka traži, vrelo koje se krije u još nedohvatnim dubinama naše svijesti."


Ako je duša ono što preživi fizičku smrt, onda uistinu ne spada u područje prirodnih znanosti i u njeno postojanje jednostavno možemo vjerovati. Tražila sam objašnjenje u najnovije napisanim studijama o istraživanju mozga i njegovom djelovanju. Zadnjih tridesetak godina se pokušava sve dublje i dublje prodrijeti u tajne naše sivo bijele materije pune treptaja nevidljivih svjetlosnih bića, pune iskrica naše svijesti, pune svjetlosnih mostova među kristalnim cvjetovima u kojima se još uvijek kriju mnoge istine o našoh duši. Znanost se još uvijek nada da će u dubini našeg unutarnjeg svemira pronaći izvor energije iz koje izvire naša svijest.


Tajnoviti izvor sa kojega ispijamo ljubav mi i univerzum još uvijek nije pronađen, čak ni potvrda o kojem obliku energije se radi kada govorimo o duši, svjesti i svjesnoj spoznaji. Studirajući novonapisane poetske eseje o metafizici univerzuma našega uma, jedno mi je postalo jasno, naša svjesna spoznaja je cjelina izrasla iz mnoštva procesa u mozgu, izrasla iz plesa malenih leptirića svilenkastih krila koji svojim letom pale zvjezdice na našem unutarnjem nebu. Mozak je kristalna rešetka u kojoj se grle naša duša i naše tijelo, u njoj se smjestila tvornica naših snova, riznica našeg pamćenja, trezor naših vrijednosti, mirisna livada puna pupoljaka znanja, energetsko polje našeg svjesnog postojanja. U njemu se kao na filmskoj traci odigrava naš proživljeni život. Mozak sabire plodove naših sjećanja i slaže ih kao misaone slike u galeriji našeg pamćenja. Pri toj sjetvi života on sam odbacije nesazrelo voće i uvele cvjetove omogućavajući nam da se uistinu živimo u rajskom vrtu punom svježine proljetnog buđenja naše svijesti, u perivoju punom opojnih mirisa i nježnih melodija naše duše.




Što li je to duša, gdje se ona krije, je li ona ipak materija prima, ona tajnovita neuništiva energija iz koje izrastaju kristani cvjetovi, dragulji naše svijesti. Pitanje postavljeno bezbroj puta, pitanje koje stoljećima ljudskim umom luta. Filozofi, drevni mislioci, teolozi, svećenici, današnji znanstvenici još uvjek traže iskru istine na tom vjekovnom balu energije ljudskog postojanja. Odlučuje li duša sama ili tek snagu uma slijedi, odgovara li ona tek na postavljeno pitanje ili sama odlučuje i zna što je smisao života, razlikuje li ona što je bitno za naše postojanje, a što su tek naših srca sanje?





Što je duša, što se u njoj krije? Vječno pitanje sa miliun odgovora, pitanje koje znatiželju, čuđenje žudnju i želju za istinom oduvijek u nama rađa. Uranjam očima srca u dubinu tog rajskoga vrta našeg postojanja i osjećam cvjetanje kristalnih cvjetova u kojima se prelamaju boje mog unutarnjeg sunca. Osluškujem zvuk unutarnjeg zvona koji se sjedinjuje sa melodijom uzdrahtalog bića koje se u dubini ovog sretnog trenutka krije. U krošnjama spoznaje trepravi leptirići mirise ljepote svilenim nitima mojom svijesti šire i ja vidim u raskoši tog treptaja oka iskričavu rijeku, čujem žubor neba mog visina, vidim anđeosko- vilnska bića koja nad oazom mog sretnog postaojanja, u pustinji neznanja, bdiju i osluškujem što mi šapuće srca moga jeka. Na vilinskom jezeru iz mojih drevnih snoviđenja, dobre vile još uvijek tkaju vlati od zlata i srebra da se vječno svjetlost i tmina u zagrljaju susreću, da se trenutci življenog života pretvaraju u sreću. Poetski tekstovi se slažu, eseji puni znanja o neznaju u knjigama se roje, pitanja se na našoj još uvijek neukoj života vazi važu, a duša to čudesno stvoritelja djelo, to tajnovito naše sreće vrelo se kao nezaustavljiva rijeka vremena, kao val satkan od kapljica oceana snova, kao iskra našeg unutarnjeg svjetla, kao biser iznjedren iz pjene i vala, kao osjećanje osjećaja ljubavi u univerzumu našeg uma kao Kohinor u carskoj kruni, kao najljepši mirisni cvijet u perivoju vječnih snoviđenja blista.

http://utjelovljeni-um.blogspot.com/
http://moja-kineziterapija.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/


Kommentare:

shadow-of-soul hat gesagt…

u ovoj lijepoj filozofskoj šetnji finim nitima tvoje duše, iščitavam onu delikatnost koju sam odavno prepoznala... :)

artemida hat gesagt…

hvala draga sjenko.......tvoje riječi su uvijek melem mojoj uzdrhtaloj duši.....:-))