taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 28. Mai 2010

Dobročudan virus uma

"Od invazije vojske se možemo obraniti, ali od ideje, kojoj je došlo pravo vrijeme, nemožemo"
Victor Hugo



U mom starom, već požutjelom spomenaru, ispisanim starinskim rukopisom, još uvijek stoji


Cijelog života istinu zbori,
jer to pravom ženom te tvori,
ako uspiješ takva biti
ne trebaš se pred nikim kriti

24. 12. 1959.
tvoja nona.
I ja tražih istinu, moju tvoju, našu, njihovu i što mi se činila bližom, gubila se negdje u vrisku vječne tišine neživljenog života. Pričinjalo mi se da je tu kada ju ne dodirujem. Pitala sam se, zar moram sve spustiti na prosjećnost, dozvoliti da riječi i djela postanu jeftina roba na sajmu povjerenja, da svaki čin postane roba na sajmu taština.....Riječi i djela, osjećaji i riječi. Zar ću dozvoliti da riječ postane đelatom koji će me izvoditi pred zid sudbine, da osjetim istinitost one velike laži kojom sam se godinama hranila. Tada šapnuh u vjetar, molim te ispričaj mi još jednom bajku o sreći u zemlji iza sedam gora i dozvoli mi da, ne tražeći više istinu, jednostavno budna sanjam. Odgovor je stigao lahorom koji je probudio uspavane leptire u dubini nutrine. Osjetih drhtaje u univerzumu uma, sve ono pročitano, naučeno, zapamćeno se uzburkalo erupcijom nekog davno uspavanog vulkana u moždini svijesti. Zatreperiše čudesne iskrice nada kraterom duše i ja se prisjetih davno pročitane knjige "Sebični gen" i izjave njenog autora.




"Ja ne zastupam moral utemeljen na evoluciji", piše Richard Dawkins bilolog, humanist, filozof "Ja samo govorim o tomu kako su stvari evoluirale. Ja ne govorim o tome kako bi se ljudi trebali ponašati... A ako iz knjige želite izvući pouku, čitajte je kao upozorenje. Upozorenje da od biološke prirode možete očekivati vrlo malo, ako poput mene želite izgraditi društvo u kojemu će pojedinci blagonaklono i nesebično surađivati kako bi ostvarili zajednički cilj. Pokušajmo podučavati o blagonaklonosti i altruizmu, upravo zato jer smo rođeni kao sebični. Moramo razumjeti čemu teže naši sebični geni, jer ćemo tada možda imati barem priliku da im pomrsimo planove, a to je nešto čemu se nijedna druga prirodna vrsta nije mogla nadati."






Da, treperavi leptirići u mojoj svijesti su sebični geni koji me upozoravaju da moram promijeniti način razmišljanja, da moram u sebi samoj pronači istinu, doživjeti otvaranje očiju mog unutarnjeg neba i u zrcalima svijesti vidjeti svoju kulturološku i civilizacijsku evoluciju. Copy- paste tuđih misli, jednostavno učenje napamet već pročitanog, pasivno prenošenje tuđih ideja oslabljuje, usporava, pa čak i zaustavlja evoluciju. Dobročudni virusi uma se šire u svijesti onih koji pročitano prevedu na jezik svojih neurona i svojim izričajem osvijeste i osmisle nešto već napisano, nešto već izrečeno, nešto u tuđoj duši iznjedreno. Zaustavih se na raskrižju želja, žudnji i čuđenja i osjetih znatiželju, osjetih glad za novim znanjem, osjetih žeđ za nektarom spoznaje i utopih se zagrljaju znanosti, legendi i bajki. Svijesna tog sretnog trenutka buđenja iz lutanja nedodirljivom stvarnosti pokušah naučeno i spoznato prevesti na moj emocionalni jezik i sročiti u izričaj srca.





"Tvoje oči, dva zrcala tvoje duše snene, tvoje oči, dva vilinska jezera iz kojih se sunce, nakon godina lutanja i lažnih osjećaja u svitanjima moga srca ponovo rađa. Pogled tvoj dušu mi miluje, strahove i tugu dodiruje i novu želju budi, poziva me da otvorim vrata starih nemira, da srcu dozvolim da ponovo rudi i da dotakne strune prošlosti koja se u njemu zaboravljena sakriva. Osmijeh tvoj mi sreću daruje da srce vječnu tugu razbije, da strah od nove ljubavi ubije i vatru u mojem tijelu raspiruje, da ljepotu o ljubavi na strunama moje duše svira, da osjetim slobodu tek rođenog leptira."





Trava je počela nicati opusjelim asfalom, srne su mi počele jesti iz ruke, zoru su najavljivale ptice, leptiri su mi slijetali na dlan i ja osjetih da je oproštaj grijeha nepotreban. Riječ postade djelo, treperava ljepota koja nas je nosila u vječnost, riječ izgovorena lakoćom djeteta i ja osjetih da sam pronašla istinu tvoju, moju, našu, njihovu. U nježnom zagrljaju vjerovanja u istinitost već davno izrečenog vidjeh, začuh, omirisah, kušah rađanje Ljubavi!

http://mozak-i-njegova-prica.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27638
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=29142

http://dinaja.bloh.hr/

Kommentare:

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

istina uvijek svojom snagom izbije van - kako god bilo - bit će kako je istina zacrtala put, jer istina je jedina - istina.... :)

artemida hat gesagt…

ponekad posustam u misaonom sučeljavanju sa onima koji slijede ne znanje.....ali istina se uvijek zrcali u mojim zrcalnim neuronima i čeka da ju osjetim i spoznam......:-)))