Sectio aurea

Satkana od bezvremena, bezprostorna i bezimena uranjam u vrtnju vretena tvoje duše. Ti mi odgovaraš spiralnom dinamikom srca i pretvaraš taj čarobni zagrljaj u nebeski cvijet. Treperav, mirisan, pun okusa nektara, cvijet izrastao iz sectio aurea, iz zakona zlatnoga reza sazrijeva drhtavom zlaćanom spiralom naših osjećaja.Osjećam kako postajem kapljica rose na latici tvoga srca, a ti kristalna suza na zrncu pjeska na žalu moje svijesti. Pjesak i pjena se miluju tvojim uzdasima i otvaraju Jakovljevu školjku osjećaja iz koje izranja boginja ljubavi. Tvoje nutarnje nebo je puno bisernih kapi u kojima se zrcali moje unutarnje sunce i osvjetljava obronke snova u kojima se susrećemo i slušamo tišinu. Našom šutnjom zaokružena odaja tišine se širi kao svemir i sve nepotrebne riječi guta snagom crnih rupa i otvara nam staze po kojima putujemo vremenom. Rastočena spozanja se oslobađa bremena nepostojanja i bezglasjem sjena dokazuje drevnu misao, contraria sunt comlementa, i sjedinjuje plus i minus pol vjerovanja u središnjoj točki osjećajne spirale i uvlači naše duše u središte nebeskog vretena. U tom valovitom bespuću se oglašavaju tonovi ispisani rukom slijepoga pisca, Odiseja se zrcali u neuronima svijesti, sirene pjevuše sonatu prošlosti, a na pučini svitanja izranja niska satkana od crno- bijelih bisera, znak da nismo uzaludno vrijeme provodili u riznicama znanja, da nismo ljubav uzaludno tražili u dubini tjelesne nutrine, da nismo uzaludno lebdjeli univerzumom svjetskoga uma i ispijali kapljice rose sa struna svjetske svijesti. Ostajem bezvremena, bezprostorna, bezimena nit svilenkastog vela spoznaje, bezglasni ton disonance u konsonanci svjetlosne muzike, kristal u kristalnom zamku svijesti, gledam očima božjim i živim samo ljubav.

http://dinaja.blog.hr/