Došla je......

Stajala sam na pješćanom žalu nekog nepoznatog mora, pod zvijezdama nekog nepoznatog neba, a more više nije bilo more, nebo više nije bilo nebo i sunce više nije bilo sunce. Zvijezde su plesale neki još neviđeni ples, mjesec se smiješio pokazujući mi da ne postoji tamna strana njegova lica, a sunce nije silazilo sa horizonta. Jedan mali dječak je na hridi razgovarao sa ružom i ja začuh srcem pucanje praskozorja u duši. Dotaknuh svjetlosni trag, tu čudesnu ruku svijetla nad svijetlima i nedosanjanim snovima omamljena zakoračih u san. Bilo je kao sjedinjenje čekanjem okrunjeno, a skrivena u rijeci pročitanog, slikom u Sistinskoj kapeli ovjekovječena zgusnuta u vulkanu znanja, u poljbcu tek naslućena, zgusnuta u davnim istinama, odjevena u čovjeka vratila se ljubav.

Osjetih treptaje nekog lijepog osjećanja osjećaja. Osjetih buđenje u sebi, buđenje u novom snu. Otvorih oči. Stojim još uvijek na istoj obali nepoznatog mora. Miris novog sna se mješa sa mirisom tog beskraja i toplinom sunca. Zaustavih se u kapljici vremena, osjetih lakoću postojanja u pjenušavoj kupki novog uzbuđenja. Sjećanjima milovana, šapnuh trenutku koji se kupao u mojim očima. Došla je sa golubicom mira u rukama, došla je čela punog osmjeha i razbila sedefaste oklope nepovjerenja. Otvorila je kapije na kojima stajahu stražari vječnosti i dozvolila bisernoj sreći da zakorači u san. Došla je očiju punih sunca i ogrijala moje od hladnoće stvarnosti skrivane, od poljubaca ledene kraljice godinama branjene nesigurnosti, došla je kristalno jasna i sjedinila tijelo i dušu, došla je nepozvana iako ništa nije znala o meni. Ljubav se spustila u san i život i sa lica skinula osmijeh lažne sreće, došla je s pupoljcima slobode u rukama, s buketom tek procvale stvarnosti, sa mirisnim cvjetovima nad kojima su lepršali leptiri krila punih neimenovanih boja. Miris mora se mješao sa mirisom novog sna, a kapljica vremena me grlila toplinom zenita. U luci vjerovanja se sidrila galija dolutala iz davnih snoviđenja, anđeo ljubavi je lebdio nad svilenkastim jedrima, a valovito bespuće je titralo sonatom bezvremena. Došla je treperava i snena, blještava i snažna, nježna i lijepa, došla je i ostavila vječnu svjetlost u mom svemiru, moj prostor i moje vrijeme pretvorila u planetu na kojoj sunce nikada ne zalazi, došla je i naučila me da vjerujem.

http://dinaja.blog.hr/