Na ognjištu sna

Na ognjištu ovog sna iskri vatra u kojoj drhti istina o postanku svijeta, u pepelu prohujalog vremena se kriju sve prolivene suze, prošle tuge zagrljajem duše i tijela u kristale pretvorene. Plameni jezici grle uzdrhatalo srce braneći ga od hladnoće riječi na sajmu tašina izgovorenih. U preponi unutarnjeg sunca se novi osjećaj rađa, blješte riječi koje još nikada nisu izgovorene, riječi dušom osmišljene, riječi svjetlosnim slovima u komorama srca zapisane. Završili smo žalosnu igru, pobijedili smo zla proročanstva, uzdigli se iz pepela i vatrom početka zagrljeni uzletjeli u beskraj vječnosti. Ne mislimo više na jadikovku leda koji se topi toplinom probuđenih duša, ne osluškujemo više jauke uvrijeđene zmije kojoj je Bog zbog izdaje oduzeo noge. Sažaljivo gledamo njeno gmizanje oazom našega mira i u njenim očima vidimo glad, pohlepu i strah. Ne dozvoljavamo joj da savije gnjezdo u ljepoti ove kapljice vremena, palimo vatru istine i puštamo je da odgmiže u vječni zaborav. Otvaramo vrata svjetlosnog zamka i propuštamo sve one koji su nesretnim slučajem sudbine ostali zaboravljeni u mraku tuđih zloviđenja. U zatonu sna jedna ptica lebdi našim nebom i dokazuje da je let duše kroz drevna snoviđenja jedini put ka željenoj slobodi. Na pješćanom žalu sedefasta školjka otvara svoj oklop i bisernim slovima ispisuje novim riječima poeziju plamenih jezika koji iskre istinu porijekla ljubavi.

http://dinaja.blog.hr/