Snaga ljudskog uma

Prije dvije tisuće godina grčki je filozof Epiktet rekao:
"Ljude ne uznemiruju stvari i činjenice nego njihovo mišljenje i predrasude o njima."
Važno saznanje o čovjeku, koje do danas nije izgubilo vjerodostojnost jer čovjek još uvijek nastoji razumjeti stvarnosti u kojoj živi. On vidi, miriše, kuša, sluša, ali zbog predrasuda, on još uvijek nemože prihvatiti činjenicu da je sve što pri tome spozna samo iluzija prave stvarnosti. Znanost koja nesmije imati predrasude danas tvrdi, da je prava stvarnost života skrivena u multidimenzionalnim prirodnim procesima koji su za naša vanjska osjetila nespoznatljivi, a da iluzija te stvarnosti nastaje u još uvijek nedovoljno razjašnjenim procesima u našem mozgu.

Kako nastaje svijet u našim glavama?
Činjenica je da čovjek živi u svijetu svojih misaonih slika i da nema drugog izbora. Razmišljanje je jedan od oblika energije, koja nastaje organizacijom i preradom podataka zahvaljujući savršenosti djelovanja našeg mozga i njegovim neprekidnim odnosom sa svijetom u kojem živimo. Misao, nastala u tom uzajamnom djelovanju, je osnova, uzrok i razlog nastanka ljudske mudrosti i razvoja filozofije. Razmišljanjem je čovjek postavio sebi i svijetu drevno pitanje:
Kako nešto nastaje tamo gdje ničega nije bilo?
Čovjek si postavlja to pitanje već milenijumima, jer je svjetan da razmišljanje ne počinje iz ništa. Ono ima svoj početak u nečemu, razvija se iz nečega i prelazi u nešto.

Misao je snaga koja pretvara viđeno, slušano, kušano i omirisano u sliku, daje tom viđenom, slušanom, kušanom i omirisanom oblik. Misao tu sliku i pamti. Misao čita, uči, ona se pretvara u energiju govora i energiju pisanja, ona nas pokreće i zaustavlja, ona kombinira i uspoređuje i na koncu i odlučuje.
Mi znamo da je čovjek jedino živo biće koji posjeduje tu vrstu energije, ali još uvijek velika većina ljudi, ne razmišljajći, vjeruje samo u ono što vidi i prihvaća samo ono već viđeno, objašnjeno, dokazano i davno arhivirano u pamćenju. No, na sreću, postojali su i još uvijek se rađaju ljudi koji misle drugačije. Oni su razmišljajući smislili i obradili znanje, ostvarili nove spoznaje i otkrića. Rezultati čovjekove misaone energije su se redali, čovjek je, u svom prostoru, dobijao moć i pričinjalo mu se da živi u središtu svijeta. Biti u centru svijeta znači biti moćan, od Boga dan, stvoren i nepobitan. No ta činjenica nije bila dovoljna odabranim ljudskim umovima i njihovoj misaonoj energiji. Ti odabrani su razmišljali dalje, umrežavali svoje znanje i stvarali meme, dobroćudne viruse znanja, širili saznanja i akumulirali misaonu energiju.

To je bio početak civilizacije i kulturne evolucije u čijem krilu se razvijala znanost. Nastankom, razvojem i otkrićima u kozmologiji plava planeta i čovjek su potisnuti iz središta univerzuma. Dokazano je da mi kružimo oko sunca, koje je samo jedna mala zvijezda u jednoj maloj galaksiji u jednom malom djeliću svemira, koji smo mi, po našem romantičnom shvatanju neba, pjesnički, nazvali Mliječni put. Seljaci na Balkanu to, nešto malo, u kutu svemira, zovu i Kumova slama. Kao što je na samom početku zbog želje za znanjem, čovjek bio izgnan iz raja, tako je opet "svojom krivnjom" bio istjeran iz središta svijeta, ali on je, vođen najkompliciranijom tvorevinom univerzuma, ljudskim mozgom, počeo razmišljati o razlozima i uvjetima postanka svijeta i svojoj ulozi u tom procesu. U njegovoj glavi su se izmješali mitovi, legende, bajke, ali on nije prestajao razmišljati i nije se prestao pitati:
Gdje se u univerzumu nalazi ta materija, koja, ustvari, nije materija, nego vječno gibanje unutar energetskog polja? Gdje se nalazi početak ljudske svjesti, a gdje svjest univerzuma?
Zagrljaj mistike i znanosti u nama još uvijek budi ta drevna pitanja i svaki čovjeki odgovara na svoj način.

Život, vrteška iznikla iz dlanova drevnoga vrača, sakrivena u očima vječne vrtnje vretena čovjeka promatrača, apsolutno relativna igra dviju riječi, apsolutno relativna istina skrivena u vremena rijeci, u fontani svjetla na svemirskoj cesti, u kupki pjenušavog zanosti veselja, u ponornicama punim tajnovitih želja. U treptaju oka krije se razdaljina koja srce draži, osmijeh prijatelja, istina skrivena u vjerovanju koje srce snaži, zloba neprijatelja odstranjena nepostojanom laži, treptaj leptirovih krila što orkane osjećaja budi, pupoljak cvijeta što mirise prostor- vremenom širi, tračak svijetla što zaobilazi mrtvu materiju i brzinom svojom geometriju beskrajnoga neba mijenja. U tišini nutarnje dubine, u beskraju neznanja jedna zvjezda iskri i brzinom svoga svjetlosnoga smijera mijenja neka drevna uvjerenja, zakrivljuje prostor, zaustavlja vrijeme jer u brzini njenoj skrivena je tajna naših davnih vjerovanja. U beskraju beskrajnoga neba Einstein je zakrivio prostor stazom padajućeg tijela i osjetio u svome oku savršenost našeg životnog kotača, spoznao relativnost apsolutne tvrdnje da prostor i vrijeme oduvijek i zauvijek postoje, da vjekuju u svom postojanju bez obzira na svijest i spoznaju, bez obzira na vrtnju spiralnog vretena, bez obzira na treptaj čovjekova oka tog vječnog promatrača. Mislima je svojim zagrlio sunčev trag, osjetio snagu tog vječnog zagrljaja neba i zaključio da je sve baš sve energija izrasla iz mase nepokretnog tijela pomnožena sa brzinom svijetlosnoga puta ka oku čovjeka tog bezvremenog sanjača.

http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://fenomenologija-sna.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/