taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 29. Mai 2010

Čovječnost, zagrljaj čovjeka u čovjeku.


"Mi naslućujemo beskonačnost našeg neznanja tek onda kad spoznamo nemjerljivost nebeskog svoda" je misao koja dokazuje našu znatiželju, čuđenje i vjerovanje u čovjekovu snagu da će jednoga dana prodrijeti još dublje u taj tajnoviti ljubavni zagrljaj iz kojeg smo svi iznjedreni. 
Dok u toplim ljetnim noćima promatramo beskonačnost svemira, kupamo u srebrenoj mjesečini i brojimo treptaje očiju neba, mi se u isto vrijeme pitamo koliko se još tajni krije u tom beskraju. Svitanje je granica na kojoj iluzija beskraja nestaje i mi postajemo svijesni skučenosti prostora u kojem živimo. Znanost nam je raskrinkala dugine boje, oduzela vjerovanje u postojanje malene planete maloga Princa, planete na kojoj sunce nikada ne zalazi, ruža govori, a lisica traži održanje datog obećanja, ona malena planeta na kojoj ljubav vjekuje. Naša urođena svjest nam u isto vrijeme dokazuje i pobija našu pravu stvarnost, iluzija ljubavi iskri u našoj duši, mi ju doživljavamo unutarnjim očima kao nježnost milovanja nečeg neobjašnjivog ali užasno postojećeg u svakoj i najmanjoj čestici svemira.
Stojimo pod suncem osjećamo njegove dodire i slavimo tog velikog boga koji bdije nad našim životima i ne razmišljamo o tome da bez njega ne bi vidjeli ni zvjezdanu prašinu ni njegovu vječnu ljubavnicu, srebrnu mjesečinu. Sada već davno, ali još uvijek prisutno, jedan je čovjek želio dokazati da smo svi satkani od zvjezdane prašine i da ćemo se iskreći jednoga dana svi vratiti među zvijezde. Taj čudak je bio Wilchelm Reich. On je pisao o orgonu, čudesnoj energiji iz koje smo svi satkani. Nikola Tesla, kao da je slijedio njegove misli, nije dozvoljavao ljudima da mu priđu da ne razbiju njegovo energetsko polje. Kada stojimo pod podnevnim suncem možemo spoznati tu još uvijek ne dokazanu istinu. Oko nas trepere malene svjetlucave iskrice, one su vidljive, ali mi ne obračamo pažnju na njih u svakoj toj iskrici se zrcali ljubav, najsnažnija enegija koja sjedinjuje čovjeka s čovjekom. 




Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

A. B Šimić

Probajmo, nije teško lepršanje tih treperavih iskrica pratiti očima, nije ih teško uloviti u mrežu pogleda i sjediniti se s njima. Kada to doživimo, kada se počnemo poistovjećivati sa beskonačnosti prostora, tada osjećamo da beskraj izrasta iz konačnosti naših tijela iz vječnog ljubavnog zagrljaja duše i tijela.
Univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, u tom treptaju oka, postaje naša sunčana strana ulice, a naše postojanje u svemiru dobija i pravo značenje. Samo tako stvarno sudjelujemo u vječnoj mjeni dana i noći, proljeća i zime, rađanja i umiranja i utjećemo na širenje svemira i našeg osobnog horizonta i živimo na svojoj maloj planeti, kristalnoj kugli u kojoj sunce nikada ne zalazi. Mnogi kažu da se prostor ne može vidjeti niti čuti, da ga nemožemo dotaknuti ni udahnuti, ali vjerujte mi, mi ga možemo stvarati, oblikovati, i naučiti osjećati.
PODIGNITE GLAVU ka nebu, pogledajte u zvijezde i vidjet ćete zvijezdani prah, ljubav, tu treperavu čudesnost našeg istinskog postojanja. Osluhnimo, zlaćane niti trepere tonovima nekog našeg drevnog sna, one sudjeluje u stvaranju simfonije univerzuma, zvjezdani prah je vječni svjetlosni zagrljaj, neuništiva energija ljubavi iz koje izrasta čovjek u čovjeku. Kada zatvorimo oči i gledamo srcem vidjet ćemo ono inače ne vidljivo. Beskraj zvjezdanog neba je ocean u kojem žive sirene, ona čudesna bića koja inače susrećemo samo u bajkama, tu lepršaju vile i vilenjaci, grle se anđeli. Tamo u tom beskraju se zrcalimo mi sami, ogledaju se naše misli, naši osjećaji, naši osmjesi, treperi naša osnovna energija, čovječnost ogrnuta velom ljubavi. Sreća kapa sa neba, a ljubav se iskri u sunčanim zrakama koje nas svakoga trena miluju. Svitanjem nestaje granica između noćnog beskrajna i danje skućenosti, mi postajemo treperave iskrice svog malenog univerzuma i sjedinjujemo se sa istinom o životu.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=26788
http://dinaja.blog.hr/

Kommentare:

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

ovo mi je puno ljepše, nego ono tamo - nabacano ...

artemida hat gesagt…

tamo sam slagala slikovnicu za njih, a ovdje stavljam svoje osjećaje na dlan vremena......:-)))

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

ma nisi shvatila, imaš e-mail sa obrazloženjem :)

artemida hat gesagt…

ako misliš na onu pjesmicu na portalu o stihovima, onda se potpuno slažem s tobom.....bla, bla trabunjanje o ljudskosti koje takvim izričajem gubi svaku vjerodostojnost čovječnosti........slučajnost je da sam tražeći sliku za čovječnost osjetila ljubavni zagrljaj duše i tijela.....anime i animusa upravo u ovoj slici.......:-)))