Duša svjetlosti

Suprotnosti se nadopunjuju  u harmoniju misli i osjećaja iz kojih izrasta naša unutarnja ravnoteža. U tom skladu sretnog trenutka spoznaje zamišljam elektrone na njihovom putu i vidim da oni nemaju određenu putanju. Oni skakuću i pri tome oslobađaju energiju, njihovo mjesto nikada nije predvidivo, mogu biti i tu i tamo, oni su nekada val i čestica u isto vrijeme, treperava kapljica u oceanu svijesti, blješteći kristal u labirintu duše, svjetlosni trag u svemiru snoviđenja. Panta rei, pokret je vječan, treperav, nezustavljiv, pokret je vatra, voda, zrak, prah. Iz vatre, vode, zraka i praha izraslo ljudsko tijelo nije nikada u stvarnom stanju, ono vječno nastaje iz uvijek novih mogućnosti našega unutarnjeg neba, iz onog astralnog tijela u kojem je skrivena vječnost. Kada naučimo vrednovati sve ono što može biti, ono što stalno djeluje za nas postaje mogućnost kojoj svjesno težimo. Tom suigrom trenutačnog stanja naše svijesti sa svim mogućim stanjima u nama ostvarujemo pravu punoću stvarnosti, postajemo stanovnici univerzuma, stvaramo svoje prostore pod zvijezdama, sudjelujemo u tijeku vremena.
Tada osjećamo da je stvarnost trenutak u kojem svijesno postojimo, trenutak u kojem spoznajemo da materija našega tijela nije čvrsta, nego da ona nastaje vječnim procesima sjednjavanja sa zvjezdanim prahom beskraja.
Čovjek je duša i tijelo, čovjek je voda, zrak, svjetlost i zvjezdani prah, čovjek je cjelina, a ne suma njegovih djelova, čovjek je satkan od sićušnih spiralnih titraja, malenih vretena koje u sebi zrcale cijelog čovjeka. Kada umre čovjek poremeti se ravnoteža univerzuma, strune nebeske harfe zatrepre requiem odlazećem tijelu i simfoniju dolazećoj duši, zvijezde zatrepere plesom šireći svjetlosni krug, a velika blješteća kugla zaiskri trenutkom harmonije. U kugli trenutaka se krije tajna nastajanja prostora iz vječnog zagrljaja svijetlosti i vremena.
Stojim pred oltarom crkve u kojoj sam krštena, pred mojim unutarnjim očima se odjednom zakrivi, velika lađa, na oltaru se smanjiše svijeće, a na svodu, iznad slike Stvoritelja, iznenada bljesnu freska "Nastajanje svijeta" iz Sikstinske kapele.

Svjetlosti grli ovaj čudesni trenutak i probijajući se kroz okna moje duše zazrcali u kristalima moje spoznaje lblještavi dodir prstiju. Osjetih dinamiku i ritam u pokretu koji život znači. Promatram zadivljeno dvije ruke iz čijeg dodira trepere strune, maleni prozirni končići. Osluhnuh moć trenutka i začuh u simfoniju Božjeg sna. Slika, velikog renesansnog majstora, se izgubi u tom čudesnom plesu izmješanih pokreta, nijansi boja i tonova zvuka. Mi trajemo u svjetlosnom zagrljaju neba, mi nosimo u sebi tu čudesnu energiju kojom osjećamo sebe u sebi i svijet oko nas, mi smo čestica te čudesne energije, zrnce zvjezdane prašine, val svjetlosti u čudesnom zagrljaju vječnosti, u blješteći kristal u kugli vremena.  

Duša svijetlosti je njena energetska količina, kristalna suza na licu vremena. Kvanti, sićušni paketići koji plešu svoj vječni ples u svjetlosnom zagrljaju vremena. To su one iskrice koje vidimo tek unutarnjim očima, srcem. Tada postajemo sudionik, promatrač u nastajanju i održanju života. Vjerojatnost je veličina koja objašnjava svaki slučajni događaj za kojeg ne postoje sigurne pretpostavke, događaj koji nije mjerljiv, izračunjljiv niti dokazljiv. U vječnom plesu svjetlosti i tmine u zagrljaju univerzuma i svijesti, duše i materije, na pozornici velikog svjetskog teatra mjerač vremena  igra veliku ulogu, ali na sceni mikrosvijeta, u svijetu zvjezdane prašine, promatrač postaje sudionikom trenutka i igra glavnu ulogu. Bez čovjeka i njegove multidimenzionalne svjesti taj magloviti svijet beskraja u kojem svjetluca zvijezdani pjesak i ocrtava svoje mliječne puteve, bi živio svoj nevidljivi, samostalni život. Sudjelujući svijesno u tom svijetu mi otvaramo vrata svijesnosti i spoznaje, postajemo trag svijetlosti, zvjezdana prašina i vječni putnici tajnovitim stazama spoznaje. Tu onda uistinu susrećemo nebeske vrance koji nas nose prostranstvima sna, tada uistinu živimo kozmologiju, stvaramo je, spoznajemo dušu svijetlosti, osjećamo je, postajemo svijesni da smo dio nje.

http://dinaja.blog.hr/